Ovih dana je Žarko Puhovski, prema mojim podacima, peti put dosad odstupio iz Hrvatskog helsinškog odbora, manirom kapricioznog derišta koje galamom nastoji svratiti pozornost na sebe. Ovo je drugi put da Puhovski napušta HHO zbog Ive Banca. Prvi put podnio je ostavku i istupio iz odbora ‘98. na plenarnom skupu kada je Banac izabran za mog zamjenika. Puhovski je ustao, crven u licu zgrabio papire i bijesan zavikao: Ne mogu si dopustiti da budem član Odbora kojemu je zamjenik predsjednika jedan profesorčić, te je pred zbunjenim članovima odjurio iz prostorije HHO-a. Nekoliko dana kasnije dobio sam jednu od njegovih brojnih pismenih ostavki u kojoj je uz ostalo napisao da Odbor napušta zato jer se previše bavi istraživanjem ratnih zločina u skladu sa zahtjevima stranih donatora, a ratni zločini, po njemu, (u užem smislu) ne spadaju u kršenje ljudskih prava. Ovome ne treba komentara. Ovaj put Puhovski je napustio HHO zbog sukoba s Ivom Bancem. Veljko Miljević i Puhovski stali su na Glavaševu stranu, i to tako što je Miljević čak postao njegov odvjetnik, dok je Puhovski to bio neformalno opravdavajući sebi svojstvenom logikom miješanje zakonodavne i izvršne vlasti u sudski postupak protiv Glavaša ukidanjem pritvora. Šteta što je u blizini Županijskog suda zatvoren kafić koji se zvao Kod lažnog svjedoka jer bi tamo Miljević i Puhovski mogli otvoriti kancelariju. Stvar je ponovno eksplodirala kad je Puhovski (u tandemu s novim Pukanićevim odvjetnikom Miljevićem) počeo braniti Pukanića, skrivajući to iza navodne brige za njegovu kćer, umjesto Mirjanu Pukanić koja je očigledno bila žrtvom Ive Pukanića. Stvar je došla do usijanja kad je Banac, predsjednik HHO-a, optužio Puhovskog da vodi paralelnu liniju HHO-a. Puhovski se nije mogao pomiriti s činjenicom da više nije na čelu HHO-a, a da HHO i dalje traje, povijest nije zaustavljena. Na plenarnom skupu HHO-a u srijedu Puhovski je napustio Odbor, nadglasan sa 8:6 u pokušaju da na dnevni red stavi i točku o sukobu oko slučaja Pukanić. Tako je puklo ono što je tinjalo danima, i to tako što je Puhovski optužio HHO i Banca da su pali na najniže moguće grane, da su postali produljena ruka EPH, te da Banac pokušava stvoriti političku stranku prema diktatu medijskog imperija EPH. Teatralno uzvikujući: Sramite se, Puhovski je odlučio trenutačno istupiti iz suvremene hrvatske povijesti očekujući novu priliku za angažman. No, netočne su tvrdnje Puhovskog da bi Banac ili tko drugi djelovao po diktatu EPH u slučaju Pukanić. Dapače, obrnuto. Osobno mogu posvjedočiti da je u EPH, bolje rečeno u Jutarnjem listu, postojao otpor da se uđe u slučaj Pukanić prvi. Slučaj Mirjane Pukanić, kako znamo, počeo je u petak 3. travnja i drugi su mediji, a prije svega portali, o tome pisali prije EPH. Već u nedjelju, 5. travnja, napisao sam veliki tekst s detaljima i imenima koji su se kasnije pokazali točnima. Glavni urednik Jutarnjeg, Mladen Pleše, zamolio me da ne idemo s tim tekstom da ne ispadne kako EPH ratuje s Pukanićem i Nacionalom. U utorak se pojavilo priopćenje HHO-a i tek onda je i Jutarnji ušao u priču o slučaju Pukanić. Moj tekst se u četvrtoj varijanti pojavio tek u subotu, nakon tjedan dana. Razlog zbog kojeg su mediji uglavnom šutjeli o slučaju Pukanić bio je prije svega strah od revolveraško-reketarskog stila novinarstva koji karakterizira Nacional, a koji je povezan sa šefom države, podzemljem i određenim dijelovima obavještajne zajednice i podzemlja. Što se Puhovskog tiče, on je dao velik doprinos rasvjetljavanju afere Pukanić, i to tako što je u cijelu priču na sebi svojstven i beskrupulozan način uvukao čak i državnog odvjetnika Mladena Bajića. To je samo kraj kalašnjikov demokracije Žarka Puhovskog koji se proslavio izjavom da mu je od Dražena Budiše moralno i intelektualno bliži Vojislav Koštunica, naoružani četnički političar s Pala. To nije stvar samo ukusa nego i političkog odabira. Replicirajući Puhovskom na tu izjavu upotrijebio sam lik iz nekadašnjeg beogradskog Politikinog zabavnika. Puhovski je mene nazvao Popajom, što je herojski lik iz stripova i crtića Walta Disneyja iz 50-ih i 60-ih godina. Taj je Popaj označavao Robina Hooda našeg vremena, a kontralik mu je bio Žare Padža Tabadžija, kako sam označio Puhovskog, i to stoga što je on zapravo patološki lažov i konfabulant, što se pokazuje već niz godina. Mogao bih navesti brojne detalje, no reći ću samo jedno, ne bez gorkog okusa u ustima. Nisam pogriješio kad sam izašavši iz zatvora ispred zgrade Filozofskog fakulteta pred profesorom Zoranom Kravarom pružio Puhovskom ruku rekavši mu da će njegovo svjedočenje na suđenju protiv mene i trojice suoptuženih studentskih lidera biti do kraja života njegov problem, a ne moj. Mene su roditelji i Crkva odgajali da praštam. A Puhovski ne može sebi oprostiti što je pred Sudskim vijećem ‘72. godine bio lažov, cinkar i druker koji nas je teško teretio, opravdavajući zločin komunističkog režima prema Hrvatskom proljeću i hrvatskom narodu. Onome tko to ne vjeruje predlažem da uzme uvid u sudski spis ili prelista novine iz kolovoza ‘72., a pogotovo da pročita što su tada objektivnije od hrvatskih novina pisali beogradski listovi. Tek tada moći ćemo objektivno razgovarati o djelovanju Žarka Puhovskog do danas. Nažalost, moram reći, jer se radi o izvanrednom intelektualcu, sposobnom i obrazovanom, koji očito ne može skrasiti svoju nemirnu dušu.

