Peta kolona u ratu sa mafijom

U ratu smo, mafija ga je nametnula državi - tako stari lisac Vladimir Šeks ocjenjuje novonastalu situaciju u Hrvatskoj. Po njemu, dvije brutalne likvidacije u kratkom roku usred Zagreba - Hodak i Pukanić - nose mafijašku poruku vrhu države. Mafija je navijestila rat hrvatskom društvu i državi i Hrvatska se nalazi u situaciji nužne obrane, kao i početkom devedesetih, veli potpredsjednik Sabora te ističe da je za pobjedu u nametnutom ratu s podzemljem nužna brzina, odlučnost i beskompromisnost. Šeksove tvrdnje suglasne su prvim Mesićevim, Terorizam! - i Sanaderovim, Neću dopustiti stvaranje Bejruta!, izjavama. Dramatičnost tih ocjena očito je nadahnuta osjećajem da su metak i bomba, kao krvava poruka s potpisom mafijaških krugova, ovoga puta namijenjeni šefovima države. Tek kad je zapucalo i pod njihovim prozorima, državni se vrh dosjetio da zločinačke strukture ugrožavaju stabilnost i ustroj države. Ali, unatoč sviranju uzbune, način na koji se ponašaju sluti na kapitulaciju. Da se devedesetih Hrvatska branila onako kako se danas drže generali novoproglašenog rata protiv mafije, veliko je pitanje tko bi slavio pobjedu. Da je Hrvatska u ono vrijeme bila svjesna činjenice da se Franjo Tuđman domunđava sa Slobodanom Miloševićem, homogenost u obrani sigurno bi bila ugrožena. A današnji vrhovnici svoju povezanost s krugovima protiv kojih bi trebali ratovati nimalo ne skrivaju. Čak je javnosti svakodnevno crtaju i demonstriraju. Dok predsjednik i premijer, tvrde, jurišaju u boj, glasnogovornik Vlade i dalje ne vidi nikakav problem u tome što se državni tajnik Branko Grgić naveliko druži sa Sinišom Šošom, a navodno i s još nekim opskurnim tipovima. Jer, po njemu, Šošo je nogometni menadžer, a to što je bio osuđen na desetak godina zbog ubojstva i evidentno pripada kriminalnom miljeu uopće ne spominje. Sanaderov je portparol rezolutan u stavu da se u Vladi uopće ne razmišlja o Grgićevoj smjeni. Premda se istodobno govori o udaru na mafiju iz sveg oružja. Slična se perverzija događa i u Zagrebu gdje se Milan Bandić samopostavio na čelo antimafijaške ofenzive. Premda je baš on u gradskim strukturama otvorio prostor za kumove i stvorio prijateljsko okružje za mutne poslove. I premda se i sam više puta našao na meti USKOK-a. Nekako je teško vjerovati da rat protiv mafije mogu dobiti ljudi koji su se s njenim perjanicama dosad javno intimizirali. Umjesto da počiste vlastite redove i prema miljeu organiziranog kriminala postave sanitarni koridor, političari s pripadnicima podzemlja sjede za istim stolom, zabavljaju se i posluju, dajući im tako legitimaciju društveno prihvaćenih osoba. Njihovom je zaslugom mafija postala dio društvene elite, s jakim vezama u svim strukturama države. Situacija je danas takva da politički novinari moraju biti jako upućeni i u kretanja s one strane zakona, kako bi mogli razumjeti što se događa. Za dobro praćenje domaće političke scene raspoznavanje gangstera postaje obavezno. Ako je država u ratu s mafijom, onda druženje pripadnika političke vlasti s eksponentima organiziranog kriminala nije samo gadljivo, nego se ima smatrati šurovanjem s petom kolonom i jatakovanjem neprijatelja. U pravom ratu takvo bi se ponašanje smatralo izdajom.