Ovom izložbom Alma Trtovac predstavlja svoj doživljaj tog grada, odnosno prema njenim riječima, "apsurd zvan Pariz". Konstruiravši dvije komore različitih veličina, umjetnica preobražava prostor galerije u svojevrsnu paralelnu realnost, nižući isprepletene scene surovog i dehumanizirajućeg života pariških ulica.
Prolaznici, turisti, beskućnici i prostitutke najčešći su subjekti njenih fotografija i vjerno su preneseni na stijenke komora, čime postaju protagonisti ovih interaktivnih umjetničkih djela i svojevrsni prototipovi društvenih slojeva Pariza. Upoznavanjem ljudi, kulture, običaja, političke situacije, ali i života na ulici, reklamnih kampanja i masovnih medija, autorica prepoznaje glavne probleme francuske metropole te ih ističe u svom radu.
Francuski filozof i sociolog Jean Baudrillard u svojoj knjizi Simulacija i zbilja naglašava kako su u medijima i potrošačkom društvu ljudi zahvaćeni igrom slika, simulakra, i sve su manje u doticaju s izvanjskom zbiljom koju karakteriziraju siromaštvo, jad i bijeda na glavnim ulicama svjetskih gradova. Upravo su kritika konzumerističkog društva i ironiziranje (ne)postojanja senzibiliteta među sugrađanima glavne karakteristike radova Alme Trtovac.
Posjetitelji će kroz više unakrsnih otvora na manjoj komori moći istovremeno pogledati njezin sadržaj i susresti se s različitim tipovima ljudi s autoričinih fotografija, isprepletenima s prvobitnim sloganom Francuske revolucije Liberté, Egalité, Fraternité ou la mort (hrv. Sloboda, jednakost, bratstvo ili smrt).
Značenje čitavog slogana naknadno je izmijenjeno brisanjem riječi "smrt", a samim time umanjeno je značenje riječi "sloboda". S obzirom na današnju društvenu i političku situaciju u Francuskoj, ironija obećanja slobode i jednakosti sve je veća, a smrt je svakodnevica na njenim ulicama, nerijetko popraćena odvraćanjem pogleda i šutnjom.
Iluzija gibanja i brzog života grada dodatno je naglašena pulsirajućom svjetlošću te autorskom skladbom Ravijojle Novaković, koja sklada elektronsku glazbu prožetu nizom utjecaja (pop, R&B, New Wave). U skladbi za izložbu Paris Forever bavi se pitanjem voajerizma i objektivizacije ženskog tijela u kontekstu popularne glazbe, a tematici se približava konstrukcijom zvučnog prostora u kojem se poznati zvukovi iz svakidašnjeg života atipično kontrapostiraju jedni uz druge, uz glazbenu podlogu iz kakvog modernog striptiz kluba.
Veća komora inspirirana je Duchampovim radom Étant donnés (hrv. Datost), u kojemu element promatranja kroz špijunku čini okosnicu djela. Umjetnica konstruira prohodnu komoru i s jedne strane postavlja zrcala, a s druge špijunku, otvarajući posjetiteljima pogled u svoju intimnu impresiju Pariza i njegovu distopijsku sceničnost, suočavajući posjetitelje s njihovom refleksijom i prisutnošću nepoznatih ljudi koji će se u tom trenutku zateći u komori, stvarajući sukcesivne slike trenutačne zbilje.
Dodajući element kamere, koja prenosi događaje iz veće komore u realnom vremenu na zid galerije, autorica u svoj rad ugrađuje motiv panoptikona, stvarajući nelagodan osjećaj skrivenog promatranja kod posjetitelja, koji na trenutak postaju elementom umjetničkog djela. Francuski teoretičar Guy Debord već je 1960-ih tvrdio kako je moderni čovjek uronjen u privid vlastitog života koji oblikuje društveni spektakl, oštroumno i nemilosrdno kritizirajući tadašnje kapitalističko potrošačko društvo.
Društvenom analizom suvremene situacije Alma Trtovac upućuje na eksploataciju ljudskih prava, dekonstruirajući parišku realnost i njene naočigled savršeno kreirane komponente.

