Vijest da bi NATO-ovi brodovi u slučaju neke nevolje pristali u Splitu i ondje čekali doknadni dio odnosno remont, a da bi NATO-ovi avioni u istu svrhu koristili Pulu izazvala je velik odjek koji je “probio“ hrvatske granice: jučer je o tome i o političkim reakcijama u Hrvatskoj sasvim ozbiljno razglabao i tršćanski Il Piccolo.
Naravno da bi u Italiji bili zadovoljni kad bi to bile nove baze, jer bi se potencijalni ciljevi terorista pomakli s tamošnjeg ozemlja, te bi od kakvog kamikazea morali manje strepiti u furlanskom Avianu. Ipak, pozicioniranje baza uz spomenike s UNESCO-ovih popisa ne bi moglo pasti na pamet ni najbezveznijem među planerima, sve da mu netko obeća profite pokojnog RH Alana. Zaista, posrijedi je nešto drugo i ne baš novo: i prije su NATO-ovi brodovi ili avioni imali potrebu za hitnim popravcima, i prije im se to događalo u Hrvatskoj (čak se sumnjalo da je pod tom krinkom preko Hrvatske prošla i neka od “specijalnih isporuka“ s osobama koje Amerikanci otimaju po svijetu kao eventualne teroriste) - pa je zapravo manje zlo ako se zna koja je to točka gdje im se pruža pomoć, ako zatreba. To je svakako manje zlo od bombi s obogaćenim uranom i kasetnih mina koje su NATO-ovi avioni odbacivali u Jadransko more za bosanskih pa kosovskih operacija, nerijetko bliže hrvatskim nego talijanskim teritorijalnim vodama, od čega je izvučen tek dio, a i taj na zahtjev Italije, jer je Hrvatska pokorno šutjela kao da je se to ne tiče.Odjek koji je dobila ta “stara stvar“, davno objavljena i ne baš senzacionalna, pokazala je ipak koliko je hrvatska javnost osjetljiva na tu temu o kojoj je nitko ne pita: ne samo hoće li Hrvatska u NATO nego i po koju cijenu?
Hrvatska ući u Sjevernoatlantski savez donesena je u Hrvatskoj davno, i praktički uz konsenzus političkih stranaka. O tome se kao o gotovoj stvari govorilo dok je na Pantovčaku stolovao predsjednik Tuđman; ona je kao neprijeporno opredjeljenje unesena u program Račanove vlade i njegove šestostranačke koalicije; ona je kao jedina solucija, bez ikakve alternative, ugrađena u Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske koji su odobrili i Sabor i predsjednik Republike. Nitko, dakle, nije protiv - osim većine stanovnika Hrvatske. Ali tko stanovnike pita? Ne treba referendum, kažu u saborskoj većini. Potrebno je samo poboljšati propagandu - i sve će biti u redu.
Godinama se ionako već provodi Akcijski plan za članstvo u NATO-u. Sada je već u četvrtoj fazi. To je barem vidljivo u Godišnjem izvješću o spremnosti obrambenog sustava.
Građani su tako već stavljeni pred gotov čin, kao i mnogoput dosad, treba im samo omogućiti da se priviknu. Ako su mirno trpjeli bezočnu javnu pljačku Mirovinskog fonda, kojim su mirovine sa 80 posto posljednje plaće svedene na 40 posto (sada) i na 35 posto (za 3-4 godine), a da nisu ni beknuli, zar će sada išta reći? Zar će se nešto promijeniti na izborima, gdje se nude zapravo samo atlantističke stranke? Ali ako su u Saboru svi tako uvjereni da se mora u NATO - zašto nam to ne objasne, makar i jednoglasno? Stide li se ili naprosto ne znaju (što je češća solucija, barem na Markovu trgu)?
Trebalo bi odgovoriti samo na nekoliko osnovnih pitanja. Prvo: bi li učlanjivanje u NATO poboljšalo sigurnosnu situaciju Hrvatske? “Iz analize sigurnosnog okružja Republike Hrvatske proizlazi mala vjerojatnost konvencionalnih prijetnji, ali istovremeno i povećan rizik od terorizma, širenja oružja za masovno uništenje te sličnih oblika prijetnji“ - piše i u spomenutom izvješću. Hrvatske granice dovode u pitanje samo političke snage u Sloveniji, već učlanjenoj u NATO, ali iza tih pretenzija stoji Zmago Jelinčič, podrijetlom Hrvat, što im zasad oduzima ozbiljnost. Ali da je ta pretenzija ozbiljna - zar bi NATO napao Sloveniju? Od eventualnih agresora izvan članstva NATO-a ozbiljna je prijetnja dosad bila samo Srbija, a direktna je prijetnja i nestabilnost Bosne. Jesu li to prijetnje za čije bi otklanjanje bilo presudno članstvo u NATO-u? Je li se na njih odnosi teza, sadržana u Dugoročnom planu, da “treba stvoriti kod potencijalnih protivnika percepciju o neisplativosti postizanja političkih ciljeva spram RH uporabom vojnih sredstava“? Nadalje: bi li postavljanje NATO-ovih baza (raketnih, zrakoplovnih, pomorskih) u Hrvatsku zapravo pogoršalo sigurnosnu situaciju zemlje, učinivši nas interesantnim ciljem bilo za Rusiju, bilo za neku muslimansku silu, bilo za međunarodni terorizam? Bi li Hrvatska češće došla u situaciju da sudjeluje u obrani drugih, po članku V, nego što bi drugi priskočili njoj? Koliko bi novih žrtava PTSP-a, invalida, udovica, palo na račun hrvatskog proračuna?
Drugo: bi li članstvo u NATO-u bitno pojeftinilo troškove obrane i sigurnosti Hrvatske? O tome nema javnih podataka ni analiza. Hrvatska je lani potrošila 4,2 milijarde kuna na obranu, ove godine planira 4,6 milijardi kuna, ostajući time ispod 2 posto društvenog bruto proizvda - što planira kao limit svojih obrambenih troškova u razdoblju obuhvaćenome Dugoročnim planom. Tvrdi se - ali o tome javnosti nije predočen nikakav dokument - da bi u deset godina Hrvatska morala potrošiti 17 milijardi kuna više ako ne uđe u NATO, da bi morala imati 35.000 vojnika a ne 15.000, zadržati obavezni vojni rok i od 70.000 do 90.000 pričuvnika. Da bi zato obrambeni proračun morao porasti i do 7 milijardi kuna godišnje, te doseći 4 posto BDP-a. Iz kojeg su prsta isisane te procjene? Zašto toliko ne troši, recimo, Finska, s istim brojem stanovnika kao Hrvatska, Rusiji pod nosom, članica EU, ali neutralna i izvan NATO-ova članstva? Ili Austrija?
Treće: hoće li Hrvatska imati punu suverenost nad NATO-ovim pripadnicima na svom ozemlju, uključujući i sudsku, ili će prihvatiti Londonski protokol kojim će strani vojnici biti izuzeti od kaznene i civilne odgovornosti u Hrvatskoj, što bi njihove eventualne civilne hrvatske žrtve stavilo u poziciju građana drugog reda u vlastitoj državi (kao što se dogodilo Talijanima poginulima kod Ustice ili u Cermisu, te žrtvama prometnih nesreća, pa i u Hrvatskoj s UNProForom)?
Napokon: jesu li u Saboru sve to pretresli, pa nam kriju podatke, ili su odlučivali po interesima svoje političke butige? Jesu li nam kadri, napokon, predočiti činjenice i brojke, a ne ideološke parole i arbitrarne procjene?