Ako zanemarimo prve odgovore ministra obrazovanja Željka Jovanovića u intervjuu koji je dao za tportal, a koji spadaju u standardno politikanstvo (a ne politiku), posljednja njegova izjava u spomenutom intervjuu zahtjeva da je se rastumači. U njoj su skrivene zamke reforme obrazovanja čije su posljedice građanima još uvijek nevidljive, odnosno čije posljedice građani još uvijek ne osjećaju na svojim novčanicima.
Izjava ministra Željka Jovanovića o tome kako bismo "od 2015. imali potpuno novu obrazovnu vertikalu od vrtića do doktorskih studija, koja bi u konačnici rezultirala time da Hrvatska na ljestvici konkurentnosti ne bude 81, već u prvih 50" zaslužuje podrobno objašnjenje.
Za sveučilišne (ali često i veleučilišne) prvostupnike ne postoji definirano mjesto rada niti postoji prepoznatljivost prvostupnika na tržištu rada
Izjava o novoj pravnoj reformi koja bi uredila obrazovnu vertikalu zapravo se odnosi na Hrvatski kvalifikacijski okvir. HKO je nova birokratska špranca koju Hrvatska, kao i sve druge zemlje Europske unije mora donijeti i tu nema pravo izbora. HKO dio je Europskog kvalifikacijskog okvira, a odnosi se na provedbu politike unifikacije europskog tržišta rada. Ideja je da bi ujednačavanje obrazovnih razina trebalo dovesti do lakše prepoznatljivosti diploma iz jedne zemlje na tržištu rada druge zemlje. HKO, odnosno EKO je jednostavno novi način bilježenja razina obrazovanja. Dakle, više se naše obrazovanje neće mjeriti kao VSS, VŠS, KV, NKV, nego će se bilježit brojevima od 1 - 8 pri čemu je 1 nezavršena osnovna škola, a 8 vjerojatno doktorat znanosti. Većina nas će pritom biti 5a, 5b ili 6 što su prvostupnici i magistri struka, odnosno VŠS i VSS.
Pri provedbi Bolonjske reforme bivši četverogodišnji studiji podijeljeni su na preddiplomski studij koji završava svjedodžbom, a ne diplomom prvostupnika, i na diplomski studij koji završava diplomom magistra struke (ekvivalent bivšem VSS-u). Razina prvostupništva u velikom broju struka - ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi - ne nosi prepoznatljive kvalifikacije. Prvostupnici nisu pravno prepoznati kao visoka stručna sprema, odnosno prvostupnici u očima "tržišta rada" nemaju struku.
Ovakav razvoj događaja moguć je jer su sredinom dvijetisućitih akreditacije fakultetima dodjeljivane ekspresnom brzinom, bez stvarne provjere adekvatnosti opsega studijskih programa s obzirom na obrazovnu razinu kojom trebaju rezultirati. Akreditacije su dopusnice za izvođenje studijskih programa. Studijski programi koji bi se izvodili bez akreditacija, odnosno dopusnica bili bi potpuno beskorisni - odnosno ne bi rezultirali prepoznatljivom diplomom. Dopusnice ili akreditacije mogu biti institucionalne i programske. U Hrvatskoj se programske akreditacije ne provode.
Prvostupnici se mogu zaposliti na radnim mjestima koja zahtijevaju visoku stručnu spremu, međutim njihova svjedodžba ne rezultira adekvatnom plaćom. Prvostupnici su tako visokoobrazovana jeftina radna snaga.
Međutim, čak i da je i ovo izvedeno "kako treba" te da su provedene programske akreditacije, to ne bi riješilo problem zapošljivosti prvostupništva. U Hrvatskoj koja nije iznimka od ostalih zemalja Europske unije prvostupnici imaju razinu znanja odgovarajuću bivšem VSS stupnju - odnosno na velikom broju studija bivši četverogodišnji programi su zgusnuti u trogodišnje jednostavnim rezanjem kolegija na jednosemestralne, čime se smanjio opseg obuhvaćenog gradiva. Prevedeno u svima razumljivi jezik, to znači da (hrvatski) prvostupnici imaju razinu znanja odgovarajuću visokoj stručnoj spremi, ali nemaju diplomu kojom bi to dokazali, već imaju svjedodžbu koja nije ekvivalent diplomi. Svjedodžba ne može biti diploma jer svjedodžba ne rezultira određenim i prepoznatjljivim kvalifikacijama. Drugim riječima, profesori prvostupnici ne mogu predavati (tim više jer se pedagoški kolegiji slušaju tek na diplomskom studiju) u školama. Da se razumijemo, to je dobro za obrazovanje učenika, ali je loše za prvostupnike. Viša razina obrazovanja školskih profesora svakako je doba za kvalitetu prenošenja znanja, kao što uostalom dokazuje i finski obrazovni sustav u kojem su svi profesori magistri strukâ.
Jednostavnije rečeno, za sveučilišne (ali često i veleučilišne) prvostupnike ne postoji definirano mjesto rada niti postoji prepoznatljivost prvostupnika na tržištu rada. Takva pravna rupa nije slučajna. U praksi to znači rušenje cijene rada. Prvostupnici se dakle mogu zaposliti na radnim mjestima koja zahtijevaju visoku stručnu spremu, međutim njihova svjedodžba ne rezultira adekvatnom plaćom. Prvostupnici su tako visokoobrazovana jeftina radna snaga.
Ako bi se htjelo dokazati drugačije, bilo bi nužno dobiti odgovore na neka pitanja. Na primjer, kako se planira provesti razvikano usklađivanje tržišta rada s obrazovanjem? Na kakvim poslovima će raditi prvostupnici? Po kojim i kakvim koeficijentima će se obračunavati njihove plaće i po kojim će se koeficijentima uplaćivati doprinosi na plaće prvostupnika?
Kako se planira provesti razvikano usklađivanje tržišta rada s obrazovanjem? Na kakvim poslovima će raditi prvostupnici? Po kojim i kakvim koeficijentima će se obračunavati njihove plaće i po kojim će se koeficijentima uplaćivati doprinosi na plaće prvostupnika?
Ako kao drugi relevantan faktor pri tumačenju zakamuflirane izjave ministra Jovanovića uzmemo stajalište koje je u globaliziranoj politici dominantno, a to je da je konkurentnost veća, što je cijena rada manja, ministar Jovanović nam zapravo govori da od ove vlade ne možemo očekivati da riješi problem podcijenjenosti i potplaćenosti visokoobrazovane radne snage na tržištu rada. Ministar Jovanović prvostupnicima poručuje upravo suprotno, reforma reforme od reforme obrazovanja ići će za tim da vaš broj u HKO-u bude konkurentan, dakle da radite za plaću manju od stvarne vrijednosti vašeg obrazovanja.
U konačnici, sjajan trik za povećanje konkurentnosti koji će dodatno potaknuti zaboravljeni odljev mozgova, odnosno mobilnost, u zemlje ekonomskog centra koje povlače visokoobrazovanu radnu snagu, a u kojima je platni standard nešto viši (premda su i tamo prvostupnici potplaćeni na isti način na koji su potplaćeni i u Hrvatskoj).
Ako navedeno prevedemo u procese progresivnog uništavanja obrazovnog sustava (te u konačnici i obrazovanja, odnosno "ishoda učenja") čije su poprište borbe sveučilišta i akademska zajednica, razotkriva nam se zamjena teza u izjavi ministra Željka Jovanovića o sebičnosti i umreženosti pojedinih dijelova akademske zajednice. Gdje je sebičnost u postupcima dijelova akademske zajednice koja se bori za očuvanje dostojanstvene razine obrazovanja u Hrvatskoj?
