U Nizozemskoj klimatske promjene još uvijek nisu stvorile ugodnu klimu. Sivo nebo i svakodnevna kiša ipak ne ometaju Nizozemce da pedaliraju. U ljubavi s dvokotačima, Nizozemci ih ukrašavaju. Plastično cvijeće, plišane igračke, dugine boje. I susjeda u ulici gdje je i moja privremena kuća, prava nizozemska, uska i dugačka, svako jutro vozi dvoje djece u školu na biciklu, a treće dijete biciklira samo.
Čini se da idu u muzeje. Nalazim ih kako stoje u dugim redovima pred Gemeentemuseum gdje se između nekoliko drugih izložbi imena poput Picassa i Mondriana ugurala i velika izložba slika Vlahe Bukovca. "Kozmopolitski Hrvat" poziva veliki plakat kojim je oblijepljena zgrada, kojeg uhvatim dijelom oka svako jutro na putu do Haškog suda.
Upravo dok sam jednim okom po tko zna koji put hvatala Vlahu, zaskočilo me dvoje policajaca. Imam samo jedno svjetlo na biciklu, a zakon kaže da trebam dva. "A sada moraš hodati", naređuje mi plavokosa policajka pa poslušno hodam uz bicikl do slijedećeg ugla.
Iako je Amsterdam glavni grad Nizozemske, nacionalna vlast, kraljica i parlament, su u Den Haagu, kao i međunarodna vlast s Europolom i UN-ovim sudovima. "Za vanjske promatrače tri su velika nizozemska grada gotovo jedan grad, ali u Rotterdamu zarađuju novac, u Haagu odlučuju gdje ga potrošiti, u Amsterdamu ga troše", objašnjava Olof.
„O da, Nizozemska je slobodna", kaže Maria koja se, doduše, tek doselila iz Irana.
Novinara nema, zainteresiranih promatrača nema. "U Nizozemskoj je teško dobiti novinare na prosvjede. Zato organiziramo prosvjed nedjeljom. Drugim danom ne bi došli", tvrdi mladić iz aktivističkog Groenefronta objašnjavajući bitku za vjetrenjače u skvotu Fitie. U toj poluraspaloj kući navečer se kuha vegetarijanska hrana, okuplja se dvadesetak mladih i gladnih, usput slušaju o vjetrenjačama koje u nekom selu Urk lokalni stanovnici ne žele. U kući je i freeshop, biram neke knjige na engleskom, slijedi me nečiji zaboravljeni pas.
Iako više zapravo nisu skvoteri, Aart smatra da je zakon "kraj svijeta kakvog smo poznavali". "Gradonačenici su rekli da neće primjenjivati ovaj zakon, ali izbacivanje skvotera bit će puno lakše", kaže.
„Nas Nizozemce često doživljavaju kao hladne, ali zato takve stvari kod nas funkcioniraju. „'Čini što god hoćeš dok god to mene ne dira', naša je kulturna oznaka", smatra Berna koja, doduše, nije iz haške priče, već amsterdamske, ali Amsterdam je ionako na svega 45 minuta vožnje vlakom. Berna, koja je diplomirala na povijesti prostitucije, pokušavala mi je objasniti kako je moguće da prostitutke sjede u izlozima usred grada već desetljećima ako je to legalizirano tek 2000. „Kao i s travom, nije bilo legalno, ali bilo je 'tolerirano'", objašnjava Berna svoju Nizozemsku.
