Studenti Zagreba i Pule pridružili su se međunarodnom prosvjedu protiv komercijalizacije školstva u kojem su sudjelovali studenti iz još dvadesetak zemalja diljem svijeta. Istaknuvši svoje specifične ciljeve, a to je besplatno studiranje za sve, i s time u vezi veće ulaganje iz državnog proračuna u visoko obrazovanje, više od tisuću i petsto zagrebačkih studenata te četristotinjak njihovih kolegica i kolega iz Pule okupilo se da bi vladajućim strukturama ukazalo na nedosljednost njihovih političkih poruka i stvarnog djelovanja. Naime, u državi koja teži da postane društvom znanja, visoko obrzovanje svake godine postaje sve nedostupnije. Od 1991. do 2006. ukupan se broj studenata povećao za 82 posto, dok se broj studenata koji sami (su)financiraju svoj studij povećao za 814 posto, ukazali su na poražavajuću statistiku nezadovoljni studenti. Naoružani transparentima poput Nemamo što izgubiti osim školarina, Tko sije bijedu, žanje gnjev, Novac u školstvo, a ne u vojsku, prosvjednici su se u Zagrebu sastali pred muzejom Mimara u 12 sati. Najviše ih je došlo iz pravca Filozofskog fakulteta čiji je dekan Miljenko Jurković i sam podržao zahtjeve. Zagrebački prosvjed podržao je i Nezavisni sindikat znanost, čiji je predsjednik Vilim Ribić podsjetio da na Sveučilištu vlada bezvlađe zbog kojeg se ono ne može očitovati ni pozitivno ni negativno o ovom problemu.
Takvu je situaciju svojim istupom posvjedočio i Tonko Čurko, prorektor za poslovanje, koji se pred studentima okupljenim ispred HNK pojavio u svečanoj odori s proslave dana Sveučilišta da bi rekao: Podržao bih zahtjeve studenata, da su oni realni. Nakon što mu je Andrea Milat, jedna od organizatorica prosvjeda, objasnila da takvo što nije nerealno jer država za saborske mirovine izdvaja 55 milijuna kuna godišnje, a za sudjelovanje u okupaciji Afganistana 250, dok je za prošlu godinu izdvojeno 78 milijuna kuna za obrazovanje prorektor je samo odmahnuo glavom rekavši da je to visoka politika i da on za to nije nadležan, te se vratio na svoju proslavu. Već uobičajeno prebacivanje odgovornosti Sveučilišta na Ministarstvo, i obratno, nije iznenadilo nikoga, a prosvjednici su se zaputili prema Katarininom trgu gdje su glasnim skandiranjem parola Besplatno školstvo i Plaćam školarinu, nemam za stanarinu pokušali privući pažnju Vlade.
Pulski studenti su se okupili na glavnom gradskom trgu, i osim navedenih zahtjeva, također ukazali i na sustavno zanemarivanje njihovog sveučilišta. Podršku im je dao i gradonačelnik Boris Miletić. Na našem sveučilištu ima 3000 studenata, a nas se okupilo oko 400, što nije zanemariva brojka, izjavio je Aleksandar Tomino, jedan od organizatora prosvjeda i predsjednik tamošnjeg Studentskog zbora. Sama činjenica da Studentski zbor organizira ovakav prosvjed iznenađujuća je, sjetimo li se izdajničke uloge koju su u dosadašnjim prosvjedima igrali članovi iste udruge u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, i drugim gradovima.
Ministarstvo, koje se nije službeno očitovalo, a kojemu je s prosvjeda upućeno pismo, dosad je već trebalo naučiti kako da reagira u ovakvim situacijama, s obzirom na to da su mu u protekloj godini adresirana dva studentska i jedan srednoškolski prosvjed. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će način objasniti da bi se zemlja koju je unatrag deset godina najviše zamarao odljev mozgova, u skoroj budućnosti mogla susretati s uvozom stručnjaka koji će dolaziti iz zemalja poput Indije ili Kine. Takvo karikiranje doduše i nije daleko od istine ima li se u vidu da prosječnom studentu danas treba najmanje 30 000 kuna godišnje, a ta će brojka, sudeći prema planovima sveučilišta i ministarstva samo rasti. U isto vrijeme država izdvaja manje od 2 posto iz svog proračuna za visoko školstvo. Politika koja je zagovarala provedbu bolonjske deklaracije po brzom postupku, dovevši pritom sveučilišta u nezavidan položaj da se moraju nositi s izazovima za koja nisu spremna i izazvala anomiju u kojoj su mogući različiti tipovi malverzacija, koje je sad moguće riješiti jedino preko leđa roditelja čija djeca žele studirati, morala bi odgovoriti na pitanje koje se danas počelo otvoreno postavljati: tko će ubuduće imati privilegiju da može obrazovati svoje dijete? Komercijalizacija školstva nije samo boljka Hrvatske jer u prosvjedu sudjeluju i zemlje poput Australije, Austrije, Izraela, Irske i Italije, ali nije nezaobilazna. Među tim zemljama nema Danske jer oni imaju zakon koji osigurava besplatno školstvo. Ali nema također ni Estonije ni Bjelorusije koje su shvatile važnost ulaganja u obrazovanje. Estonija ima jednu od najbrže rastućih ekonomija u svijetu, rekao je Alen Sućeska, jedan od organizaotra prosvjeda.
Hoće li izlazak studenata na ulice natjerati vladajuće strukture na promišljanje o potrebi stvaranja stvarnih uvjeta za izgradnju društva znanja, ili će obrazovanje, kao i zdravstvo, postati privilegija? Ili će se vlast okrenuti objašnjenjima o potrebi smanjenja godina studiranja i poticanja studenata na rad, stvaranja autonomnog sveučilišta, tržišnim uvjetima i slično, pošto ovaj put prosvjed nije moguće sanirati brzom i jednokratnom povlasticom besplatnog studiranja za jednu godinu i jednu generaciju? Sudeći prema prvim reakcijama u emisiji Hrvatska uživo, u kojoj su sudjelovali glasnogovornik Ministarstva Duje Bonacci, i državni tajnik za visoko školstvo Radovan Fuchs, odgovorni će radije pribjegnuti floskulama i statistikama čija moć brojki nije uspjela održati samo jednog ministra na vlasti, i za koje smo već imali priliku vidjeti kako se izvrću. Može li obrazovanje postati prioritet, ili loše obrazovne politike nemaju sposobnost generiranja kratkoročno vidljivih, dovoljno tragičnih i štetnih učinaka da bi dovele do promjena?
O autorici: Mašenjka Bačić je diplomirana sociologinja i studentica komparativne književnosti i španjolskog jezika. Članica je redakcije H-altera i suradnica Slobodne Dalmacije. Kampanja Pravo na obrazovanje: Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 2. dio Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 1. dio Karin Doolan i Teo Matković: KOGA NEMA? Teo Matković: ČEMU SLUŽI DIPLOMA? Vesna Kovač: KAKO POVEĆATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
