Ja sam svog tatu, o čijem sam slučaju pisala, našla u objavljenom internetskom registru. S točnim podacima koje mi je on pročitao iz svog rješenja. Većina ljudi koje poznajem i s kojima sam posljednjih dana komunicirala nekoga su tražili, jer svatko od njih poznaje nekog tko je na tom popisu. U slobodno vrijeme, praznom hodu na poslu, ljudi čačkaju registar i traže branitelje. Nova zabava u Hrvata.
Novinari su tražili ministre i druge ličnosti iz javne sfere. Ima ih koji su registrirani tek jedan dan, ima ih koji su registrirani nakon rata, ima ih koji se ne mogu pronaći... pravi kupus, puno tema za tračanje. I virtualni aktivizam - grupa Ja sam objavio Registar branitelja broji preko pet tisuća članova. A da ne spominjemo grupe što su nikle nakon što se pročulo da je Marko Rakar uhićen.
I što sad prosječni hrvatski porezni obveznik ima od ovog postupka koji neki nazivaju vrhuncem građanske inicijative i hrabrosti, a drugi teškom povredom državne tajne i nečije privatnosti?
Tabor na čelu s ministrom branitelja Tomislavom Ivićem trebao bi se plašiti posljedica objave registra. Trebao
bi, ali se ne boji
Osim medijske prašine koja nastoji iz različitih strana analizirati što se dogodilo, kako se registru može pristupiti, tko je od poznatih na popisu, policijskih snaga koje se hvataju za prvog "tko ima veze s internetom" i tko se sam prijavio, te vladajućih koji prijete "bezobraznom" počinitelju i mistificiraju slučaj odajući tajanstveno kako se radi o paraobjavještajnim poslima, ništa se bitno, izgleda, neće promijeniti.
Na sve strane čuju se predstavnici suprotstavljenih tabora koji famoznu objavu nastoje prikazati kao vlastiti argument prilikom obrane svog stava za ili protiv objave Registra.
Protivnici objave Registra ponovo nas plaše "sotonizacijom" braniteljske populacije, njihovom nezaštićenošću i ranjivošću zbog koje famozni popis i jest zaštićen Ustavom i četiri zakona. S visina mudrosti i upućenosti upozoravaju da se nigdje na svijetu ti podaci ne otkrivaju, iako smo imali prilike čuti ovih dana da je do njih moguće doći čak i u SAD-u. Njihov najdraži i najviše ponavljani argument je - što će se dogoditi s braniteljem s popisa koji odluči putovati u susjednu Srbiju, gdje će ga spremno dočekati granični policajac (u čijem će opisu radnog mjesta valjda u budućnosti biti da sve starije od 30 godina iz Hrvatske provjerava na internetskom registru branitelja) i maltretirati zadržavanjem na granici.
Zagovornici objave Registra pozdravljaju inicijativu, ali ukoliko su dio političke oporbe ili nekog drugog dijela javne sfere, onda dodaju - ne na taj način. I tu su sasvim sigurno u pravu.
Nije predsjednik Josipović rekao na koji bi način objava Registra dovela do „skidanja" s popisa onih koji to ne zaslužuju i detektiranja i procesuiranja onih koji su im to omogućili. Bi li Državno odvjetništvo, zatrpano prijavama građana, promptno krenulo u „čišćenje" registra?
Jer ovakva objava registra, kao niti njihovo zalaganje za objavu Registra ne vodi ničemu. Ne tresu se Iviću gaće, ni Jadranki suknja. Nije predsjednik Josipović rekao na koji način bi objava Registra dovela do "skidanja" s popisa onih koji to ne zaslužuju i detektiranja i procesuiranja onih koji su im to omogućili. Bi li Državno odvjetništvo, zatrpano prijavama građana, promptno krenulo u „čišćenje" registra? Ili bi Vlada i Sabor osnovali povjerenstvo za „češljanje" Registra dok se stvar ne zaboravi?
U pravu su pobornici neobjavljivanja, kad kažu da svaki građanin može prijaviti USKOK-u nekog za koga sumnja da je "lažni" branitelj, pa će institucije odraditi svoj posao. A koliki je to posao čak i za državu u kojoj službenici mjerodavnih institucija obavljaju posao za koji su plaćeni?
I kako bi država ukinula te povlastice? Kako bi djetetu "lažnog" branitelja koji je upisao srednju školu i fakultet na račun braniteljske povlastice danas to oduzela? Bi li ga natjerali da ponovo studira i stekne novu diplomu? Bi li zaplijenila auta kupljena braniteljskom povlasticom? Ili bi ih samo "skinula" s popisa uz komentar "Tko je jamio, jamio je".
Nekako se čini da će sve ostati na razini medijske atrakcije, koju će za par dana zamijeniti neka druga afera. I upravo zato nije nebitno saznati tko je i s kojim namjerama objavio registar na internetu. Zbog čega je on tako manjkav, i kome to odgovara. Odgovore na ta pitanja vjerojatno nikad nećemo saznati. Ili ćemo tek otkriti izvršioca kako to obično biva. No teorija zavjere i analiza motiva kome bi to moglo koristiti sasvim sigurno ćemo se naslušati i načitati. Nacija će se ponovo zabavljati pričajući uz kavu o Vladi koja je namjerno dopustila tu objavu da skine odgovornost sa sebe ili uz pivu na šanku o Rakarovoj sumnjivosti i povezanosti s paraobavještajnim službama kojima nas Jadranka upozorava na ozbiljnost situacije.
Stoga, do hapšenja Sanadera ili nove Kerumove provale (srećom, netko je zamijenio od predsjedničke kandidature samozatajnog Bandića), zabavljajte se Registrom. A njegovu objavu, klasifikaciju i reviziju, dočekat ćemo, možda, u nekoj dalekoj budućnosti, kad više ne bude onih koji su se njome masno oslastili, i onih koji su im to dopustili. A možda ipak ovaj čin uspije, osim otvorene javne rasprave, izvršiti pritisak na neku novu vlast? U nadi je spas?
