Zamislite vlast koja bi svoje birače uvjerila da će osigurati sredstva (i koja bi to zaista učinila) za stotine tisuća kvadrata stanova, opremanje svih bolnica s najsuvremenijim aparatima koji za mnoge znače razliku između života i smrti, stotine domova za starije i nemoćne osobe i vrtića za djecu u čiju se dobrobit svi (verbalno) zaklinju, otvaranje tisuća radnih mjesta, skupe operacije...Mislite da je nemoguće? Utopistički? Zašto? Zato što nas politička vrhuška (bilo koja) uporno uvjerava da bi to učinila, ali eto nema dovoljno novaca. A to je laž koju ovaj narod spremno prihvaća kao istinu.
U Vjesniku od 23. i 24. rujna ove godine objavljena je vijest da su predstavnici poglavarstava Splita, Rijeke i Osijeka bili obavezni uvjeriti izaslanike UEFA-e da će osigurati 367 milijuna eura za preuređenje ili izgradnju novih nogometnih stadiona. Ispod Bandićeve slike stoji, vjerojatno citat njegovih riječi, da je u interesu naše kandidature da impresionira Uefine izaslanike. Jesu li bili impresionirani ovim iznosom i čvrstim obećanjem - ne znam. Ja svakako jesam. Budući da mi je ta cifra teško zamisliva preračunala sam da bi se za taj iznos moglo kupiti i ugraditi gluhoj djeci oko 18.000 pužnica što daleko premašuje potrebe za njima ili, na primjer, izgraditi 200.000 kvadrata stanova i zbrinuti otprilike 3.500 obitelji. Da ne nabrajam koliko se nasušno potrebnih aparata za dječje bolnice moglo kupiti jer koštaju svega nekoliko desetaka tisuća kuna kao i riješiti sve ostale egzistencijalne ili zdravstvene potrebe ovog društva.
Nogomet za ovo društvo nije, kako ga nazivaju, najvažnija sporedna stvar na svijetu, već najvažnija stvar na svijetu. Jer očito da ljudima koji nemaju zaposlenje, nemaju kome s povjerenjem ostaviti djecu dok rade, nemaju redovite prihode, nemaju pokrića za život na kredit, nemaju osigurane niti najosnovnije životne potrebe za zdravljem, sigurnošću, potomstvom, stanovanjem, odmorom pa ni hranom, ipak je normalno da svojim poreznim novcem grade stadione. Očito su im stadioni potrebniji od svega ostalog jer im oni omogućuju da na njima iživljavaju sve svoje frustracije kroz iluziju vlastite važnosti inspirirane golom nogometaša kojeg se plaća u milijunima eura, nego da zahtijevaju rješavanje svojih egzistencijalnih problema. Za mnoge će ove moje riječi zvučati kao blasfemija, jer u nogomet se ne dira. Argument za važnost nogometa leži u činjenici da u nekoj dalekoj afričkoj zemlji bosonogi, siromašni i gladni prolaznici prepoznaju šahovnicu i viču Šuker, Šuker. Od toga stvarno ovaj narod ima velike koristi. Kao što i naše poznavanje imena brazilskih nogometaša zaista znači boljitak za sve brazilske prosjake.
Hrvatski navijač
Uhvaćeni smo u perfidnu igru u kojoj se redovito svake godine mobilizira cijela nacija politički dirigiranom organizacijom humanitarnih akcija popraćenih općenarodnim veselicama (jer da bismo bili humani tražimo nešto zauzvrat, po mogućnosti zabavu), dok političari zdušno odgovaraju na telefonske pozive kojima građani i građanke velikodušno poklanjaju pet kuna po pozivu u škrabicu koja će omogućiti gluhoj djeci da čuju, pregled mamografom ženama u rizičnim skupinama, neophodan aparat za dječju bolnicu, dom za starije. I svi su sretni i samozadovoljni zbog uspjele akcije prikupljanja pomoći (jedni jer im to donosi političke bodove, drugi zahvalni što im je omogućeno da dokažu svoju humanost), ali prvenstveno zbog potaknute humanitarne euforije koja uglavnom služi za stvaranje kolektivne predodžbe o samima sebi kao društvu dobrih ljudi. Dobrovoljni prilozi za izgradnju mita utoliko su izdašniji što je on udaljeniji od stvarnosti: hrvatsko društvo, naime, izvan prostora kolektivne iluzije potaknute ovakvim humanitarnim akcijama, suočava se sa radikalnim manifestacijama sebičnosti, nasilja, nesnošljivosti i svim zamislivim oblicima netolerancije prema hendikepiranima, ugroženima, drugačijima i - općenito - manjinskima. Stvaranje imidža o dobrome društvu ipak manje košta od stvaranja pretpostavki za takvo društvo. Zamislimo društvo u kojem bi se takav iznos, koji očito postoji, ali s drugom namjenom, iskoristio za rješavanje elementarnih potreba, a humanitarne akcije organizirale za skupljanje sredstava za stadione. Koliko bi u tom slučaju bilo prikupljenih sredstava od dobrovoljnih priloga? I bi li se ovo društvo bilo spremno odreći jednog jedinog nogometnog prvenstva kako bi rijšilo elementarne probleme u društvu? Ne vjerujem, a čini mi se, kako stvari stoje, da me nitko neće niti pokušati razuvjeriti.
Autorica je predsjednica Edukacijskog dječjeg centra Aris
