Aktivisti Prava na grad, Zelene akcije i drugi zainteresirani građani spremni su, kako vele, "ići do kraja". Postavili su kontejnere, dežurat će danonoćno, formiraju živi zid, pružaju pasivni nenasilni otpor i spremni su za eventualna uhićenja. Privatni investitor Tomislav Horvatinčić, u zamršenoj pravno-političkoj kaši u kojoj mu ljestve drži gradska vlast i podmitljivi birokratski aparat, pokušava oteti komad pješačke zone u srcu Zagreba, kako bi napravio rampu za privatnu garažu stambene zgrade na Cvjetnom. Šačica aktivnih građana dosad je pokušavala pravnim osporavanjem, prosvjedima, mini akcijama i senzibilizacijom skrenuti pažnju na problematične točke projekta Cvjetni prolaz, no kako kaže Teodor Celakoski iz inicijative Pravo na grad, "sada je vrijeme za građanski neposluh" (Novosti, br. 529).
Jedna od najčitanijih hrvatskih novina, popularni Jutarnji list, prije dva tjedna donosi članak o bakicama u velikim gradskim stanovima koje ne žele prodati, a prezentira ih kao remetilački faktor napretka i razvoja grada. U istom broju kolumnist Željko Žutelija, i inače fasciniran tajkunima (nota bene, spomenuti novinar je autor knjige o Gordanu Štroku), aktiviste proglašava "talibanskim diverzantima". I nek' ostane zabilježeno, Davor Jelavić, pročelnik Gradskog ureda za graditeljstvo, blokiranje Varšavske danas je nazvao "četničkim barikadama", što je ona stara nepresušna logika da su svi koji misle drugačije - Srbi.
U zemlji u kojoj su mediji na raspolaganju kojekakvim "vizionarima", a svaki skorojević ima kumstvo nekog od moćnijih političara, pretpostavlja se da je centar grada rezerviran za dobro potkožene mutikaše, dok bi se mi ostali valjda trebali stisnuti u nekoj od inačica Sesvetske Sopnice, Jelkovca i inih gradskih periferija.
U zemlji u kojoj su mediji na raspolaganju kojekakvim "vizionarima", a svaki skorojević ima kumstvo nekog od moćnijih političara, pretpostavlja se da je centar grada rezerviran za dobro potkožene mutikaše, dok bi se mi ostali valjda trebali stisnuti u nekoj od inačica Sesvetske Sopnice, Jelkovca i inih gradskih periferija. Sljeme, Marjan, Dubrovnik i Hvar rezervirani su za one koji imaju "grad na dlanu". No, eto i kod nas, gdje se godinama građanima prodaju muda pod bubrege, odnosno privatni financijski interes pod javni, čini se da je nakupljena voda došla do grla i građani napokon pokazuju zube. Kako bi se reklo, krčag ide na vodu dok se ne razbije.
I zato borba za Varšavsku više nije borba samo za Varšavsku. Ona postaje simbolični prostor u kojem se danas ucrtavaju granice buduće spremnosti građana da toleriraju samovolju privatnih investitora i njihovu spregu s lokalnim vlastima. U prosvjedu za Varšavsku zrcale se stari bjesovi, frustracije i nemoć oko dobro znanih makljaža s podsljemenskom zonom, Todorićevim dvorcem i privatnom plažom, garažom ispod HNK i Zakona o golfu. To je borba protiv "feudalizacije Hrvatske", kako to kaže Celakoski, odnosno pokušaj da se pokaže "njima" kako ne mogu bez da pitaju "nas". Obranimo li Varšavsku, obranili smo sebe.
