(Ne)vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji

Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, na čelu s predstojnicom Helenom Štimac Radin, i Povjerenstvo za ravnopravnost grada Pule, na čelu s predsjednicom Mirjanom Galo u domaćinstvu Pula Film Festivala organizirali su u Circolu Okrugli stol o (ne)vidljivosti žena u hrvatskoj (igranoj) kinematografiji od 1990. do 2007. godine. Pravi povod rekla u svom poznatom kritičkom stilu režiserka Biljana Čakić-Veselič, koja je zapravo vlastitim nezadovoljstvom oko tretmana svoga najnovijega filma o Mariji Jurić Zagorki kompromisno dobila ovaj okrugli stol da bi se javno progovorilo o ulozi žene u hrvatskom filmu. U izvješću moderatorice i voditeljice Saše Voković, izvanredne profesorice Filozofskog fakulteta u Rijeci, redateljice i članice Hrvatskog audiovizualnog centra, može se konstatirati da je u hrvatskom filmu, koji je vodeći u regiji, uloga žene itekako dobro zastupljena, po svim kriterijima i žanrovima, ali je također činjenica da ih je svega nekoliko u situaciji da snimaju igrane filmove, a da su čak 95 posto muškarci. Ili, od 1990. do 2007. od ukupno 108 snimljenih filmova samo je šest režiserki, od čega su samo tri filma Snježane Tribuson. No, zanimljivije je kako muškarci vide ženu na filmu, a od režisera jedino je bio prisutan Ognjen Sviličić, te doministar kulture Srećko Šestan, pa je na kraju ispalo da su žene govorile same sebi, a gledajući unazad ovih 17 godina može se reći da su muške kolege položile ispit savjesti, što se ne bi moglo tvrditi i po onima koji odlučuju o financijama i raspodjeli sredstava. Berkovićeva Kontesa Dora, Matanićev Sto minuta Slave i Čakić-Veseličin film Zagorka su izuzeti kao primjer (biografski) filmova o junakinjama; Tribusonkin (Tri muškarca Melite Žganjer), Tadićeva (Treća žena), Matanićeva (Blagajnica hoće ići na more) i Jurdanina (Slučajna suputnica) prikazuju ženu kao glavni motiv radnje, a mnoštvo ostalih filmova tretira ženu u svim njenim životnim situacijama: kao majku u Papićevoj (Priči iz Hrvatske), žrtvu u Tribusonkinom (Prepoznavanju), robu s kojom se trguje u Schmidtovu (Put lubenica), kao zlu ženu u Vrdoljakovoj (Dugoj mračnoj noći) pa sve do uzroka sukoba ili objekta zabave u Milić-Kulenovićevu (24 sata) odnosno Matić-Jurić-Nuićevu (Seksu, piću i krvoproliću). Mnogo je tu još primjera koji zapravo potvrđuju da hrvatski muškarci-režiseri nisu u pogledu žene i glumice isključivi ili fobični, pa se na to i nema što žaliti, no odnos i nesrazmjer brojki, o čemu je govorila producentica u HAVC-u Sanja Ravlić, upućuju na to da su u 2007. na natječaj za financiranje igranih filmova pristigle 73 prijave, od čega je sedam bilo ženskih autorica, a među deset odabranih filmova niti jedan neke režiserke. Kudikamo je bolji omjer kada je riječ o kratkom i dokumentarnom filmu gdje je zastupljeno oko 30-ak posto žena, a slični postoci variraju i kada je riječ o članstvu i prisutnosti žena u raznim forumima. Među sudionicima rasprave bili su i srpska glumica Milena Dravić, književnica Slavenka Drakulić, režiserke Vlatka Vorkapić, Dana Budisavljević…, a dobrodošlicu im je poželjela i ravnateljica Javne ustanove Pula Film Festival Zdenka Višković Vukić.