Nesreća čuči iza ugla

Sve je ovo otišlo predaleko. Budite sigurni: kad bi igrale Srbija i Hrvatska, Bošnjaci bi ovdje iz sveg srca navijali za Srbiju, koja ih je klala. Poznajem ove ljude, sve to čine iz prkosa, ustvrdio je za naš list Mehmed Ahmić Suđuka, netipični Bošnjak iz obližnjih Ahmića Ovo je rat! Mi navijamo iz prkosa. Navijat ćemo za svakoga tko bude igrao protiv Hrvatske!, viknuo je u petak poslije podne u diktafon našega lista golobradi Harun Jašarević pred kafićem u Staroj mahali, siromašnome bošnjačkom dijelu Viteza, dok smo čekali utakmicu Hrvatska-Turska. Desetak mladića u crvenim majicama s turskim grbom na prsima nisu pokazivali nikakvoga neprijateljstva prema novinaru iz Hrvatske, ali kasnije se pokazalo da tu dobru volju ne dijele svi njihovi sumještani. Oni bi htjeli biti Hrvati na silu! Pa nije li istina da ni vi Hrvati iz Hrvatske ne volite baš ove Hrvate iz Bosne? – mudruje Harunov prijatelj Dino pokazujući rukom prema hrvatskome dijelu grada. Uto cestom prolijeće automobil s dva mladića u kockastim dresovima. Uuuuuu!, zalijeće se prema automobilu skupina momaka u crvenim majicama Turske. Središte Viteza, gdje su pred golemim video zidom navijali Hrvati, i bošnjački dio grada, gdje je gazda kafića na zidu također razapeo nekakvo platno, udaljeni su tristo metara. Povezuje ih – odnosno razdvaja, jer duž ceste raspoređeni su specijalci – magistrala Travnik-Sarajevo, čiji odvojak prolazi kroz Vitez. U bošnjačkome dijelu preko ceste razvučena je velika turska zastava. Policajci će, kada počne utakmica, dvjema barikadama odvojiti zavađene strane: jedna za Hrvate, druga za Bošnjake. Sve je ovo otišlo predaleko. Budite sigurni: kad bi igrale Srbija i Hrvatska, Bošnjaci bi ovdje iz sveg srca navijali za Srbiju, koja ih je klala. Poznajem ove ljude, sve to čine iz prkosa, ustvrdio je za naš list Mehmed Ahmić Suđuka, netipični Bošnjak iz obližnjih Ahmića, čije je svjedočenje pred Haškim sudom bilo ključno za sniženje Blaškićeve kazne s 45 na devet godina zatvora. Kakvog prkosa? Pa evo, Hrvati se često provezu ovuda, Ahmićeva je gostionica tik uz glavnu cestu, pa razvijaju hrvatske zastave. Meni to ne smeta, ali mi smeta kad i meni psuju mater balijsku. Ma i to bih nekako podnio, jer se ne uznemirujem glupim uvredama, ali kad mi opsuju mater tursku... Pa što ja imam s Turskom?!, ljuti se Ahmić, suseljan ljudi nad kojima je HVO 16. travnja 1993. počinio užasan zločin. O tome se ovdje više ne govori: tko je u Haagu zaglavio, zaglavio je; nacionalne zastave i dalje se viju, Hrvati su gospodarski neusporedivo jači od Bošnjaka, ali ovih je više – i u Bosni se nastavlja business as usual, mržnja bubri tiho i polako. Utakmica je počela uz humornu bosansku situaciju: zbog loše opreme i još snažnoga danjeg svjetla, na bošnjačkome video zidu ništa se nije vidjelo, ali navijače to nije spriječilo da koncentrirano zure u prazno platno. Hej, momci, ali tu se ništa ne vidi, primijetio je potpisani novinar. Ma sa'će, kad se malo smrači, optimistični su bili uzdanici Fatih Terim boysa, slušajući kako komentator BH televizije pripovijeda o bijelom platnu. Ali poslije utakmice, premda u Vitezu nije bilo mostarskoga rata, jasno se vidjelo kako noć oslobađa mržnju. Mi smo ustaše!! Za dom – spremni!! Ovo je Hrvatska!, orilo se u središtu hrvatskoga dijela Viteza, gdje je stotinjak mladih u kockastome, unatoč nogomentom porazu, smoglo snage da demonstriraju odanost jedinome hrvatstvu koje znaju. S druge strane barikada, puščani rafali i slavljenički vatromet. Novinar iz Hrvatske onamo nije išao, jer mu je tako sugerirao gazda kafića. Ali da je i krenuo, policajci ga ne bi pustili. Skupina bučnijih turskih navijača došla je do policijske barikade paleći bengalke, ali policiju se nisu usudili napasti. S hrvatske strane, hladan tuš poraza ohladio je glave spremne za mlaćenje, pa je bilo dovoljno da specijalci strogo podviknu pa da se klinci što su im psovali mater balijsku raziđu bez gužve. Do druge prilike. Ili, sudeći po intenzitetu netrpeljivosti – do drugoga rata.