Najiščekivaniji ovosezonski baletni naslov splitskoga HNK – Derviš i smrt, prema istoimenom romanu Meše Selimovića – svoju je praizvedbu dočekao posljednji dan Splitskog ljeta, 14. kolovoza. Doživjevši već nekoliko transpozicija u filmski, televizijski, kazališni, pa i baletni medij, kolosalni je značaj ovog djela stoga jednaka očekivanja postavio i pred najnoviju (su)autorsku ekipu, predvođenu koreografom Igorom Kirovim. Ona ih je pak svojim visokim ambicijama i njima proporcionalnim umijećem – ako je suditi prema petnaestominutnim ovacijama publike, koja plesače praktički nije željela pustiti s pozornice – i više nego opravdala.
Na dosadašnjoj splitskoj profesionalnoj dionici posljednji se Kirovljev balet ističe kao najkompleksniji, najpromišljeniji i najzaokruženiji. U njemu po prvi put čini odmak od isključivo apstraktnoga plesnog pokreta, primičući ga zbog književnog predloška osjetno narativnijem izrazu, a predstavljajući oboje u svježem, dojmljivom i razumljivom kodu. Vjernost uobičajenoj plesnoj formi u trajanju od sat vremena, kao i sklonost metafizičkim temama, zadržao je i ovog puta, odlučivši iz obimnoga književnog materijala apstrahirati figuru derviša – simbol duše koja transcendira sve geografske, religijske i uopće vanjske odrednice, ljudima nametnute rođenjem i pripadnošću određenom prostoru, što je dodatno pojasnio: "Moj je zadatak kao koreografa prikazati suočenje s vlastitom dušom i pokušaj oslobođenja duše, što bi u konačnici, kad svi zastanemo i utihnemo, svakome trebalo biti cilj".
Kao libretist u toj mu je nakani pomogao Sašo Dimoski, nastojeći objediniti s jedne strane filozofsku, psihološku i meditativnu dimenziju romana, a s druge prozaičnost života. Izvornu, cikličku strukturu romana, sastavljenu od 16 poglavlja, pritom nije doslovno slijedio, već je vlastitu komponirao od devet cjelina, odnosno glavnih scena kroz koje se fabula asocijativno povezuje s devet arhetipskih putovanja duše i tijela – od osobnog pakla, preko osobnog čistilišta, do osobnog raja. Osnovnu liniju libreta čini doktrina sufizma, artikulirana putem inicijacije duše i tijela pojedinca zalutalog u labirintima duhovne i svjetovne vlasti. Likovi su preneseni s naglaskom na svojstvima koja im daje Selimović, a plesačko utjelovljenje Ahmedove duše ujedno je i jedina bitnija intervencija u književnu građu.
Foto: HNK Split
Za glazbenu građu zadužen je pak bio Goran Bojčevski, skladajući izuzetno ritmiziranu, melodioznu i instrumentacijski bogatu partituru, koja idealno odgovara dramaturškim nizovima akcije i kontemplacije, kao i putanjama likova koji ih premrežuju. Između generalno snažnih, pamtljivih i atraktivno kontrastiranih melodija, po ljepoti se izdvaja čak nekoliko tema, ali osobitije od svih ona Ahmedove duše: zanosna, poetična, harmonična i eterična.
Kostimi Aleksandra Noshpala donose izvrstan spoj folklora, simbolike i funkcionalnosti, scena Slavena Raosa također je majstorska koneksija jednostavne impozantnosti i svrhovite mobilnosti, a oblikovanje svjetla Srđana Barbarića kao i uvijek je pogođeno sugestivno i atmosferično.
Likovi su u odnosu na glavnu trijadu baleta – derviša, njegovu dušu i smrt – postavljeni piramidalno, a do izražaja dolazi gotovo cijeli ansambl, osobito njegovi muški pripadnici. Uspjeli su se iskazati, baš kao i autor, na svojoj do sada možda najvišoj umjetničkoj točki, prvenstveno stoga što se Kirov odlično prilagodio kako njihovim osobnostima i mogućnostima, tako i potrebama jasno i upečatljivo ispričane priče. Pri tome su generalno visoki i kompleksni tjelesni zahtjevi u obrnuto proporcionalnom, iako nimalo pretencioznom odnosu spram naturalno i logično postavljenoga dramaturškog obrasca.
Derviše su skladno i uigrano utjelovili Uroš Škaper, Lev Šapošnikov, Igor Gluškov, Aleksandar Korijakovski, Daniel Jagar, Mario Buličić, Ivan Boiko, Askhatbek Yusupzhanov, Romulus Dimache, Remus Dimache, Salvatore Cerulli, Aaron Kok, Elena Nikolaeva, Sanja Bikić, Sanja Dimache, Federica Vincifori, Ajla Kadrić, Matea Milas, Anastasia Boiko, Tina Hatlak i Gabriela Mede.
Prijestupnika, Nurudinovog sina plesao je Marino Jakovčević, Muftiju Mario Buličić, Karazima, prijatelja Askhatbek Yusupzhanov, a Muselima, predstavnika vlasti Ivan Boiko. Bez obzira na njihov relativno sporedni scenski značaj, Kirov im je pružio priliku istaknutijih polusolista, umjesto tek figurirajućih statista, što su redom odlično iskoristili.
Kadijinu ženu tumačila je Irina Čaban Bilandžić, kao i uvijek tehnički besprijekorno, a glumački vrlo ekspresivno, što je najviše došlo do izražaja u briljantno osmišljenom, koliko i izvedenom, pas de deuxu s glavnim likom.
Kadiju je interpretirao Remus Dimache, Mulu Jusufa, mladog derviša Aaron Kok, Haruna, Ahmedovog brata Romulus Dimache, a Hasana, prijatelja Ahmeda Nurudina i brata Kadijine žene Aleksandar Korijakovski, koji su se odreda istaknuli brzom, energičnom i spretnom igrom, kako u samostalnim, tako i u zajedničkim dionicama.
Ahmedovu dušu utjelovila je pak ljubimica publike Ekaterina Kuznjecova, čija je već sâma pojava dovoljna da ju u očima gledatelja amalgamira s tom rolom, a pribroji li se ovome i delikatna čuvstvenost te neprijeporna tehnička suverenost, ostaje jedino žaljenje što to u punom opsegu nije imala priliku iskazati sve do završnog sola. Utoliko je jedina zamjerka Kirovu nepodudarnost dramaturškog i plesnog značaja ove uloge – a s obzirom na to, i neopravdanost zadiranja u original.
Vrh izvođačke piramide pripao je pak Tomislavu Petranoviću, nacionalnom prvaku iz Zagreba, u ulozi Ahmeda Nurudina, što je neočekivan, ali u potpunosti pogođen izbor, zahvaljujući kojem je cijela predstava podignuta na višu razinu. Iako točno Ahmedovih godina, Petranović je daleko od idealnih plesačkih; pa ipak, uvjerljivo se iskazao kao iznimka od pravila. Jedini je izvođač koji pleše otpočetka do kraja, a kombinacije sola, dueta te plesa s dvoje, troje i više partnera odjednom, s često zakučastim rasporedom elemenata i njihovima brzim izmjenama, istaknule su njegovu ne samo tjelesnu, već i mentalnu kondiciju. Izvrsno se prilagodio ansamblu, osobito mnogima od njih s kojima je ostvario intenzivniji plesni kontakt, imponirajući u svakome svojom brzinom, spretnošću, koordiniranošću i lakoćom izvođenja. Ništa slabijim nije se pokazao ni u glumačkoj ekspresiji, zahvaljujući kojoj je svoj lik uistinu oživotvorio, nijansirajući ga kombinacijom stoičkih, plemenitih i temperamentnih crta – uvijek plastično, ali nenapadno fuzioniranih sa zahtjevima trenutačne sekvence.
Prezentirajući vrhunski nebeski ples, i dajući vidljiv obol osnovnoj temi uoči pripremanja 63. Splitskog ljeta – približavanju kultura i religija, te spajanju prostora i ljudi – ovaj Derviš i smrt slavi prije svega život; zbog toga je bez problema dopro do ljudi – a možda i do sâmog Boga.
