NEMA SKRETANJA S TREĆEG PUTA

Josip Juratović član je njemačke socijaldemokratske stranke SPD i prvi hrvatski imigrant na mjestu zastupnika u Bundestagu. Rodom iz Koprivnice, Juratović je kao petnaestogodišnjak sedamdesetih godina došao u Njemačku gdje je izučio zanat za automehaničara i postao je član radničkog vijeća, a već je 24 godine član Socijaldemokratske stranke. Član je predsjedništva SPD-a pokrajine Baden-Württemberg i od 2005. zastupnik je u njemačkom parlamentu.
Juratovićeva stranka zadnjih je mjeseci prolazila kroz nestabilna vremena. Podrška glasača je znatno pala, što je dovelo do personalnih promjena u samom vodstvu. S novim ljudima na čelu, SPD pokušava između konzervativnih snaga i ekstremne ljevice ponovno naći svoj put u lijevoj sredini, te se programatski postaviti za izbore u 2009. godini. U zadnje vrijeme njemački socijaldemokrati prolaze burna vremena. Predsjednik stranke Kurt Beck je, gledano izvana, prilično neočekivano dao ostavku. Koliko je zaista ta ostavka bila neočekivana ili se unutar stranke očitovala promjena? Nije se očekivalo da će dati ostavku. Moje osobno mišljenje je da je Kurt Beck u zadnje dvije godine odigrao jako pozitivnu ulogu jer je pokušavao stranci dati složni smjer, ujediniti lijeve i desne tendencije i pri tome se koncentrirati na biračko tijelo. No to je bilo vrlo teško zbog pojave stranke ljevice Die Linke i CDU-a (Kršćansko demokratske unije) koji svojim temama sve više pecaju u vodama Socijaldemokrata. Hamburškim programom jako smo dobro uspjeli postaviti smjernice, no i tu neki pojedinci u stranci, s lijevog i s desnog krila, nisu našli sebe, tako da su se prepirke nastavile. Kurt Beck je u toj složenoj situaciji dao sve od sebe da stranka nađe neku liniju. Nažalost, dogodio se problem u pokrajini Hessen, gdje je SPD dao predizborno obećanje da neće koalirati s Die Linke. Tako se socijaldemokracija našla u nezgodnoj situaciji, zato što u Hessenu čini najveću stranku, ali bez potpore treće stranke, bila to Die Linke ili Liberali (FDP), ne može doći na vlast. I u Hessenu je zapravo najveći problem vodstvo Liberala, pošto predsjednik FDP-a održava osobno prijateljstvo s Rolandom Kochom (predsjednikom CDU-a u Hessenu i predsjednikom vlade pokrajine Hessen) i želi samo s njime uči u koaliciju. To se u javnosti uopće ne tematizira, nego se postavlja pitanje hoće li SPD ući u koaliciju s ljevicom i tako prekršiti predizborno obećanje.

To je Kurt Beck podržao, i tako je cijelu tematiku prenio na državnu razinu, što je bio početak kraja Kurta Becka kao predsjednika SPD-a. Njega je prošloga je tjedna na izvanrednom stranačkom saboru naslijedio Franz Müntefering, dugogodišnji suborac bivšeg kancelara Gerharda Schroedera. On sada zajedno s kandidatom za kancelara ministrom vanjskih poslova Frank-Walterom Steinmeierom čini novi dvojac na čelu stranke. Njima se pripisuje liberalni kurs i blizina Schröderovoj politici nove sredine i Schröderovom političkom programu Agenda 2010. Kako stranka reagira na novo vodstvo? Iznimno pozitivno, pošto je situacija pod Beckom bila gotovo nepodnošljiva. No to nije bila krivica Kurta Becka nego same stranke i nije fer svu krivicu svaliti na Becka. Ali taj dvojac Franz Müntefering i Frank-Walter Steinmeier imaju veliku podršku u stranci, pošto velika većina smatra da su oni u stanju usmjeriti stranku ka jedinstvenom pravcu i postaviti je strateški za jednu dobru izbornu kampanju. Što se tiče Schröderove politike mislim da je ona bila uspjeh, no na žalost samo djelomičan uspjeh. Uspjeli smo smanjiti nezaposlenost, stabilizirati privredu i zadržati poduzeća u zemlji. To je jedan dio. Drugi dio je uspostavljanje socijalne pravde. I to se sada treba konkretizirati i provoditi. Na primjer uvođenje minimalnog dohotka, ograničenje radnog vremena. I ne smije se zaboraviti da je upravo zahvaljujući socijaldemokraciji u zadnjih deset godina naša socijalna država ponovno na čvrstom temelju. Recimo dakle da je SPD sa Schröderom i njegovom novom sredinom koja se ideološki oslanja na Anthony Giddensov Treći put socijaldemokracije našao odgovore na izazove globalizacije; privreda raste, nezaposlenost pada. No čini se isto tako da je SPD postala žrtva vlastitog uspjeha. Građani imaju dojam da socijaldemokrati više ne zastupaju tradicionalne socijaldemokratske vrijednosti. Zato nije niti čudno da široki krugovi SPD-a žele ponovnu orijentaciju na stare vrijednosti socijaldemokracije. Zašto je to tako? Gdje novoj sredini manjka socijaldemokratskih ideala? Mi socijaldemokrati smo ozbiljna stranka koja građanima ukazuje što se mora uzeti u obzir da bi se osigurao socijalni status. Na primjer poboljšanje školstva, osiguranje mirovina i zdravstvene skrbi. I to sve mora biti tako osigurano da je svima dostupno, ali da se može financirati. Sistem ne funkcionira po principu kojim pristupaju populisti koji kažu uzmimo bogatima i dajmo siromašnima, nego se mora vidjeti koliku raspodjelu sustav podnosi. Jer što imam od toga ako uzmem bogatima i dam siromašnima, ako mi se onda poduzeća presele u inozemstvo? Privreda ima slobodne ruke preseliti proizvodnju gdje hoće. Nemamo nikakve mehanizme tu privredu zadržati silom nego moramo voditi politiku koja će motivirati poduzeća da dobrovoljno ostanu u zemlji, a pri tome paziti da socijalna država opstane. Ne da se poreći da radikalna ljevica, u situaciji u kojoj se se cijelo populistički kupi poene.

Što je još uzrok sadašnje krize u SPD-u? Može li SPD izaći iz te krize s novim vodstvom na čelu? Kriza nije načelno u SPD-u, nego je to kriza u društvu, u tom smislu što se širi neki strah od budućnosti. Taj strah uglavnom šire radikali, na primjer Die Linke. Čini se da je SPD ukliješten između nove ljevice i konzervativnih stranaka koje se orijentiraju prema socijali. Gdje vi vidite mjesto SPD-a u budućnosti? Koliko je velika opasnost da se SPD izmrvi između ove dvije političke snage i od narodne stranke postane mala stranka bez izgleda na postavljanje vlade? SPD je ono što je uvijek bio, a to je stranka lijevog centra, koja se najiskrenije bori za opstanak socijalne države i socijalno pravednog društva. Stranka jako dobro zna da je za takvo društvo potrebno pokrenuti određene procese u privredi, poreznom sustavu i tako dalje, što smo mi u zadnjih deset godina dosta dobro odradili. Što se tiče konzervativnih snaga i CDU-a, i oni na neki način djeluju populistički; iako se kao takvi prikazuju, oni se niti u jednom trenutku nisu zaista okrenuli prema socijali. Tvrdnja da CDU skreće prema socijaldemokraciji neodrživa je i kada vidimo kakvu politiku vode predsjednici vlada u pokrajinama gdje je CDU na vlasti. U očekivanju parlamentarnih izbora 2009. politička diskusija između stranaka će se sigurno zaoštriti. Kakvim programom će SPD izaći u predizbornu kampanju, kako bi se jasno razlikovao od ostalih stranaka i uspio polarizirati glasače? Gdje su uopće još razlike između CDU/CSU-a i SPD-a? Prvi naš cilj je, poslije djelomično uspješne politike crveno-zelene vlade pod Schröderom, nastaviti u onim segmentima koji još nisu dovoljno pokriveni, a to je prije svega pitanje sigurnosti socijalne države i socijalne pravde. Naš cilj je i dalje određivanje minimalnog dohotka, jer ne neizdržljivo je da u Njemačkoj dva milijuna ljudi radi osam sati dnevno i da pored toga još moraju primati socijalnu pomoć da bi preživjeli. Pored toga trebamo socijalno pravednu regulaciju radnog tržišta i radnog vremena. U zaštiti okoliša, pored svega što smo do sada napravili po pitanju smanjenja ugljičnog dioksida, treba i dalje tražiti i podupirati alternative atomskoj energiji. Iz tog energetskog sektora se jednostavno mora izaći. Ponovno je iskrsnuo čitav niz problema, poput odlaganja atomskog otpada, gdje se vidi da taj izvor energije nije niti čist niti siguran i da će biti strašno skup za nadolazeće generacije. Izlaz iz nuklearne energije je za nas jasan smjer. Po pitanju globalnog mira je sasvim jasno da se mora naći strateški plan za izlazak iz Afganistana. Glavna razlika između CDU-a i SPD-a je ta što smo mi ratu u Iraku rekli ne. U Afganistan i druga područja smo ušli stoga što snosimo nekakvu međunarodnu odgovornost. Glavno mjerilo je rezolucija Ujedinjenih Nacija, a ona nije postojala za Irak.

Takva odluka nije postojala niti za NATO-ovo bombardiranje Srbije 1999. godine. Ipak je Schröderova vlada podržala vojne akcije protiv Srbije. Što se tiče Srbije, moram reći da sam bio za to, premda se ne smije zaboraviti da je OVK provokacijama doprinijela raspirivanju konflikta. Jedino vojnom intervencijom moglo se stati na kraj Miloševiću. Da ne bi došlo do izbjegličke tragedije u kojoj bi se stotine tisuća Albanaca slilo i u zapadnu Europu, Miloševiću je na pregovorima u Rambouilletu dan ultimatum da prekine vojne akcije na Kosovu ili da će NATO vojno intervenirati. No povlačenje srpske vojske s Kosova značilo bi i priznanje da je cjelokupna srpska ekspanzionistička politika bila potpuni promašaj. Tako se Milošević kao i svaki diktator radije odlučio žrtvovati vlastiti narod nego priznati vlastite pogreške. Srbija mora shvatiti da je upravo Milošević taj koji je toj zemlji svojom politikom nanio veliko zlo. Nažalost, prilika poslije pada Miloševića nije se uspjela iskoristiti. Zoran Đinđić je dobro počeo i na kraju je, nažalost, bio ubijen.