Namjerno obmanjivanje javnosti

Pozivnica za pristupanje NATO-u još dijeli hrvatsku javnost. I same ankete pokazuju da broj onih koji podržavaju takvu politiku hrvatskih vlasti nije stabilan, a mijenja se ovisno o situaciji u susjednim zemljama. Vodeći državni dužnosnici članstvo u Savezu hvale čime god stignu, a u prednosti ubrajaju što god im padne na pamet. Jedan od najdražih tvrdnji u toj hvali je da će strane investicije rapidno narasti kada Hrvatska postane članica NATO-a. Objašnjavale su se takve tvrdnje i racionalno podacima država koje su prije četiri godine postale članice, ali i slikovito uspoređujući kapital s plašljivim životinjama koje će, eto, sada bezbrižno dolaziti u Hrvatsku jer će njezina sigurnost biti neupitna. Ti racionalni najčešće su izvlačili primjer Bugarske u kojoj su se investicije udvostručile u dvije godine članstva u NATO-u. U tome zapravo nema ništa sporno - strane investicije u Bugarskoj doista su se udvostručile od 2004. godine kada su prema podacima UNCTAD-a (United Nations Conference on Trade and Development) iznosile oko devet milijardi dolara, da bi u 2006. godini zabilježili 20,7 milijardi. U istoj godini ulaska Rumunjska je imala 20,5 milijardi dolara, a dvije godine poslije 41 milijardu dolara stranih investicija. No bilo je i drukčijih slučajeva, poput Estonije koja je 2004. godine izbrojala 10 milijardi, a dvije godine poslije tek 12,6 milijardi dolara stranih investicija. Negdje između tih brojki preostale su zemlje koje su 2004. godine pristupile NATO-u. Iste se godine u Hrvatsku slilo oko 12,4 milijarde dolara stranih investicija, a 2006. godine 26,8 milijardi dolara iako je Hrvatska te godine bila prilično daleko od priključenja NATO-u. Ti podaci svjedoče da je pozivanje na argument da primitak u NATO poput magneta privlači strane investicije u najmanju ruku neozbiljno. No kako je riječ o političarima koji su u samom vrhu vlasti i kao takvi vjerojatno odavno imaju uvid u sve te podatke, može se pretpostaviti da čak namjerno obmanjuju javnost. Ipak, proces pristupanja euroatlantskim integracijama za Hrvatsku je u konačnici izuzetno pozitivan. Da nije bilo tih stremljenja, nikome ne bi padalo na pamet makar i glumiti borbu protiv korupcije, javni natječaji bi se raspisivali samo ako se to nekome slučajno omakne, a rodijačko gospodarstvo i dalje bi imalo prednost pred tržišnim. Bez postupka priključenja NATO-u MORH bi još danas bio leglo kriminala, a vojska bi brojala pedesetak tisuća pripadnika. NATO donosi neke nove rizike, ali nas je natjerao da sami riješimo neke iz prošlosti zbog čega je profitirala i država i gospodarstvo i sami građani.