Najviše tražitelja azila u Hrvatskoj iz Srbije

U pune dvije godine, koliko prihvatilište radi, kroz njega su prodefilirale najrazličitije etničke skupine. Kao vjerojatno nigdje drugdje u Hrvatskoj, u prihvatilištu i na ulicama Kutine mogli su se ili se mogu susresti Kurdi, Turci, Bjelorusi, Iranci, Mongoli… Multikulturalnost danas stanuje u ovom gradu, premda je u početku postojao otpor lokalnog stanovništva prema otvaranju prihvatilišta, baš kao što je postojao i kada se saznalo da će sreću u gradu gnojiva, pod okriljem obitelji Oblak, potražiti Ela i Nina, djevojčice oboljele od AIDS-a. Ne bih rekao da je bilo protivljenja, prije bih rekao da je u početku došlo do nesporazuma s lokalnom zajednicom koji su vrlo brzo riješeni. U dvije godine nije zabilježen nijedan veći incident s azilantima, naglašava voditelj prihvatilišta Miroslav Horvat. S jedne strane prihvatilišta, dokle seže pogled prema zapadu, nepregledna je ravnica. Oranice i kukuruzi za tražitelje azila na simboličan način, za razliku od pogleda na istok i Petrokemijine dimnjake, označavaju slobodu od surove stvarnosti zbog koje su napustili svoju zemlju. Uvlačeći posljednji dim cigarete, jedan od nesretnika koji je u potrazi za boljim sutra stigao do Kutine, onako usput, dobacio nam je: Gledanje u kukuruze opušta. Što je pod tim točno mislio, nismo saznali, jer i on, kao i većina od njih 28, koliko ih u prihvatilištu trenutno boravi, nerado priča svoju životnu priču. Roman bi se mogao napisati o svakom od njih. Razlozi koje najčešće navode za traženje azila su proganjanja na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj osnovi ili zbog iznošenja različitih političkih mišljenja, kazuje nam Horvat i dodaje da je od početka ove godine 66 osoba zatražilo azil u Hrvatskoj, od čega su skoro polovica državljani Srbije. Nakon njih slijede Turci i državljani Šri Lanke. Premda u Hrvatskoj traže azil, Hrvatska za većinu njih nije ciljana zemlja, iako ima onih, posebno azilanata s Kosova, koji bi rado u njoj ostali. Horvat to objašnjava činjenicom da ljudi žele otići tamo gdje se nalaze njihove veće etničke skupine s kojima bi se lakše uklopili u društvo. Kurdi tako najradije odlaze u Njemačku, Palestinci u Švedsku, Indijci u Veliku Britaniju, a Kosovari u Hrvatsku. Na nama je da im, dok traje postupak provjere njihovih navoda, osiguramo uvjete za život. Koliko se zadržavaju kod nas, ovisi od slučaja do slučaja. Neki budu nekoliko dana, a neki i po desetak mjeseci. Znalo se događati i da nam se neki ljudi, nakon što im je odbijen zahtjev za azil, vrate. U tom slučaju ih primamo ako se vrate s novim činjenicama, priča Horvat. Da azilantima prihvatilištu ništa ne fali i da i im ne bude dosadno, brine dvadesetak djelatnika MUP-a i Crvenog križa koji, osim što im pripremaju tri obroka dnevno (posebno prilagođena njihovim kulturama i vjeri), osmišljavaju za njih različite radionice, tečajeve, a za one koji žele neki drugi vid razonode, postoji sportska dvorana i manja soba za fitnes. Gledajući sa strane i čitajući ove retke može se steći dojam da je ljudima u prihvatilištu zapravo idealno, pa ipak… Nedostatak normalnog života muči sve njih. Gospodinu K. (čiji identitet ne smijemo objaviti) takav je život nakon deset mjeseci dojadio, pa je prije nekoliko dana pokupio ženu i četvero djece i odlučio sreću potražiti u Sloveniji. Kad je ilegalno prešao Sutlu, umjesto azila, dobio je pendrekom preko kostiju. S Kosova sam. Ostavio sam sve što sam imao i otišao. Nije se više moglo živjeti. Deset mjeseci sam tu i probao sam u Sloveniji da dobijem azil, kad me još nisu riješili u Hrvatskoj, ali su me Slovenci tako nalupali da neću više probati. Slovenci lupaju gore od Srba, a hrvatska policija je vrlo dobra, kazao nam je K. kombinirajući ono što se nekad nazivalo hrvatsko-srpskim jezikom. Ma nije njih uopšte zanimalo što ja hoću. Samo su željeli znati gdje sam prešao Sutlu. Na kraju sam priznao tamo gdje su oni rekli da sam prešao, iako je tamo voda bila preko glave. Pa kud ću ja da gnjuram. Morao sam reći što su tražili. Samo da me ne batinaju više, uzbuđeno je prepričavao K. Od srpnja 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o azilantima, pa do kraja prošlog mjeseca, azil u Hrvatskoj je zatražila 661 osoba, a priliku za novi životni početak u Hrvatskoj dobilo je tek njih dvoje. Treba reći da dvije trećine ljudi koji zatraže azil ode iz prihvatilišta prije nego što se donese prvostupanjska odluka. Nikome ne dajemo lažnu nadu da će moći dobiti azil. Mi smo tu da im olakšamo život, ističe Horvat. Dok jedni vrijeme krate listajući stranice kladionica na teletekstu, drugi u radionicama pokušavaju nešto napraviti i naučiti. Svjedoče o tome zidovi na ulazu u zgradu na kojima je izložen dio crteža, goblena i ostalih uradaka ljudi koji su prošli kroz prihvatilište. Uvijek se nastojimo prilagoditi, mijenjati sadržaje i kroz različite aktivnosti im pomoći. Nije to uvijek ni lako jer ljudi dolaze iz različitih kultura, ne pripadaju svi ni istim dobnim skupinama, a treba reći da i ima onih kojima je dio životnog stila boravak po prihvatilištima, pa i mi od njih ponešto saznamo, kazala je socijalna pedagoginja Matea Babić. Bit će ovako u Kutini sve dok se prihvatilište ne preseli na neku novu lokaciju, jer ova je tek privremeno rješenje. Nova bi trebala biti otvorena početkom iduće godine, negdje u okolici Zagreba, a dotad oranice i kukuruzi ostaju odmor za oči i pogled u bolje sutra.