12/10/2008 - Danas sam doputovao u Tbilisi. To će mi biti treći put u posljednje četiri godine. Jednom sam ovim gradom protrčao u sovjetska vremena. Ovoga sam puta pristigao taksijem iz Armenije; prethodno, taksijem iz Azerberbejdžana; ranije, avionom iz Istanbula, a prvi puta iz Moskve. Sada ću ovdje boraviti dva tjedna.
Dosta sam dobro upoznao ovu zemlju i ovdje stekao puno prijatelja. Bogato je prirodno obdarena, sa zanimljivim krajolicima, bogatom poviješću i ljudima mediteranskog karaktera. Ponositi su, temperamentni i bučni. Gostoljubivi su. Neke im pjesme zvuče kao naše dalmatinske. Nije ovom prilikom bilo moguće posjetiti Osetiju ili Abhaziju, jer se do njih može stići samo preko Rusije. Zato planiram ići u Adžaru, autonomnu gruzijsku republiku, koja se nije odvojila od matice.
Ispod tvrđave je najstarije civilno urbano jezgro. Taj dio Tbilisija je danas poznat pod imenom Majdan (valjda je tu nekada bio kamenolom). Tu sam sa svojom bivšom studenticom zastao u jednom kafiću. Takvih kavanica na otvorenom ima puno. Dobro su se uklopile u ambijent. Male su pijace i sokaci u kojima operiraju okruženi jednokatnicama ili dvokatnim kućama s drvenim verandama i stupovima. Neke od njih su nedavno znalački renovirane. Otvoreno je i nekoliko umjetničkih galerija. Prošli smo pored sjedišta gruzijskog pravoslavnog patrijarha Ilije II. Poput armenskog, i njemu je zvanična titula - katolikos. Na žalost, patrijaršija se ne može vidjeti, jer je čitav kompleks ograđen visokim zidovima. Prošli smo i pored nekoliko gruzijskih crkava i jedne starije armenske. Ranije smo razgledali židovsku sinagogu. Nešto dalje je i šijitska džamija. Izmiješani, u ovom kvartu i danas žive ljudi različitih vjeroispovijesti.
Šetajući Rustaveli avenijom, svratih jednog dana u radnju u kojoj se prodaju ikone, svete slike, križevi, vjerska literatura i raznovrsna crkvena oprema. Nisam shvatio da je to namijenjeno popovima, monasima i monahinjama. Sve izloženo je bilo novo i kičasto, no zapazio sam mali, drveni križ sa razapetim Isusom. Svidio mi se, odlučih ga kupiti i pridodati svojoj kolekciji. Na moj upit, stara mi prodavačica, koja je shvatila kako ima posla s neupućenim strancem, odvrati da „eto ne vazmožno, vi nje monah". Iznenađen i pomalo revoltiran, počeh nešto glasnije tvrditi kako „ja budiem monah!". Čuo me je jedan bradati u crnoj mantiji, očito njezin nadređeni, blagonaklono me pogledao, i rekao joj kako je sve u redu i kako mi ga može prodati. Kasnije sam se sa mojim ovdašnjim prijateljima slatko smijao ovom benignom „incidentu".
U krupnije investicije spada i nedavno završena predsjednička rezidencija.
15-16/10/2008 - U samom Tbilisiju nema fizičkih tragova rata. Rusi ga prošlog kolovoza nisu gađali. No tih su pet dana ratovanja uz granice Osetije i Abhazije traumatizirali ovdašnje ljude. Mnogi su strahovali da će ruski tenkovi, pozicionirani oko Gorija i Senakija, nastaviti napredovati prema Tbilisiju. Paniku su širili ne samo izbjeglice, koji su pristizali iz pogođenih oblasti, već i državni masmediji, koji su neprekidno obavještavali o ruskim napadima i bombardiranjima, o žrtvama ruskog nasilja i užasima počinjenim od okupacionih trupa. Ništa od tog straha nisam mogao ovih dana primijetiti. Prolaznici su djelovali relaksirano, a atmosfera na ulicama normalna; među šetačima osunčane Rustaveli avenije čak vesela. Pretpostavljam da nije tako svuda u Gruziji, svakako ne u krajevima koji su neposredno bili pogođeni ratom. No od toga je sukoba prošlo više od dva mjeseca.
Rusi su u ova dva mjeseca, ispunjavajući odredbe Sarkozijevog ugovora o primirju, uglavnom povukli svoje vojne snage iza nekadašnjih administrativnih granica Abhazije i Osetije. Sigurnosni su pojas, kojega su prethodno zaposjeli unutar same Gruzije, prepustili monitorima EU. Koridor je demilitariziran, što znači da gruzijska strana neće od sada biti u mogućnosti krenuti u nove ratne avanture, a da europski monitori, ukoliko se budu pridržavali svoga mandata, ne dignu uzbunu.
No Gruzija ima još jednog «oca nacije» - kralja «graditelja» Davita II. iz XI stoljeća, koji je iz ovih krajeva protjerao Seldžuke, i preselio glavni grad u Tbilisi. Miša Saakašvili sebe predstavlja kao nasljednika ovoga «graditelja». Prva njegova mjera pošto je poslije „Revolucije ruža" sjeo u predsjedničku fotelju, bio je dekret o novoj državnoj zastavi - umjesto stare, sa jednim križem, sadašnja ih ima pet.
Kao i većina nesigurnih novouspostavljenih država, i Gruzija pati od vlastite povijesti. Prošlost joj je, naravno, bila slavna, sa impozantnom galerijom svetaca, čuvenih vladara, vojskovođa, literata, umjetnika i znanstvenika. Romantičarska predstavljanja vlastite prošlosti svuda slijede iste šablone...
Desetak kilometara južnije od Potija je naftni terminal u Supsi, koji, poslije ratnog prekida, sada funkcionira normalno.
Ivan Iveković: Gruzijske slagalice
