No bez obzira radilo se o više ili manje poznatim pjesmama, Morrissey je još jednom dokazao da je bard pjesništva, ali i glazbenog izričaja, prepun suosjećanja i tuge prema svijetu koji ga okružuje.
Na samom početku koncerta prema njemu je iz publike pruženo osam crvenih ruža, kao osmica koja označava beskonačnost, beskonačnost njegove tuge. I dok su neki čekali vrhunski poznate pjesme poput "Suedehead" i "How Soon Is Now", koje je njegov bend izveo s čistom genijalnošću, ja sam se pitao koliko je puta u svojim pjesmama taj čovjek umro i odakle dolazi njegova bol?
Kada bismo Morrisseyeve pjesme spojili u kolaž dobili bismo sliku osamljena čovjeka koji je takav bio i prije no što je postao slavan. Danas, u svojoj 55. godini života slava ga je učinila još većim osamljenikom, u svijetu lažnih osmijeha i skrivenih motiva.
Kada bismo Morrisseyeve pjesme spojili u kolaž dobili bismo sliku osamljena čovjeka koji je takav bio i prije no što je postao slavan. Danas, u svojoj 55. godini života slava ga je učinila još većim osamljenikom, u svijetu lažnih osmijeha i skrivenih motiva. Možda je ta slava samo skup nesporazuma, koji se gomilaju oko nekog imena. U ovom slučaju njegovog.
Morrissey cijelog života piše biografiju svijeta, ali i svoju vlastitu. U jednoj od izvedenih pjesma s novog albuma, "Scandinavia", dotiče se i sjevernog dijela Europe, a jedan stih donekle podsjeća na stih švedske himne. Onaj dio o umiranju u Skandinaviji. On dakle umire i tamo.
Hit s posljednjeg albuma, Istanbul, govori o ocu koji traži sina, o izgubljenom djetetu koje je možda upravo i sam autor. To je njegov prošli izgubljeni život, njegova izgubljena mladost. S tog je albuma upravu Istanbul bio najprepoznatljiviji ako je suditi po reakcijama publike.
Ono što je za Morrisseya svakako bitno to je njegov politički angažman, njegova riječ, aktivizam za kojeg želi da se beskompromisno valja s bine prema publici. Prije početka koncerta na video zidu smo između glazbenih isječaka mogli vidjeti i snimke proslave smrti Margaret Thatcher, ali i snimku borbe s bikovima uz podlogu njegove pjesme "The Bullfighter Dies" koju je kasnije izveo uživo. Tijekom izvedbe "Meat is murder" na video zidu vrtjele su se snimke ubojstava životinja na farmama, spomenici ljudskoj brutalnosti. Nagnao je mnoge da se zapitaju kako je nešto takvo moguće na malenoj plavoj točki u svemiru, na kojoj ujedno nastaju i najljepša umjetnička djela prepuna ljubavi. "Meat is murder" izazvala je i suze kod nekih gledatelja.
Dvije tisuće gostiju, pristiglih sa svih strana, bilo je sjedinjeno vezivnim tkivom Morrisseyava osjećaja, prodornog ritma savršenog peteročlanog benda i energijom svjetske tuge.
Savršen zaključak koncerta došao je u obliku skladbe "Everyday Is Like Sunday". Taj dan je stigao upravo takav, "tih i siv", iako je poslije ponoći nastupila subota.
