Uvrštavanjem bivšeg motela Sljeme arhitekta Ivana Vitića na popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske 2013. godine napravljen je veliki iskorak u društvenoj valorizaciji moderne arhitekture trogirskog područja, ali i osvještavanju potrebe sustavnog istraživanja i očuvanja tog segmenta graditeljske baštine.
Ovaj izložbeni projekt motivirala je želja da se započeti javni dijalog o budućnosti Vitićevog ostvarenja potkrijepi sagledavanjem šire situacije, odnosno učini daljnji napor k utvrđivanju koordinata zamašnog urbanog razvoja Trogira nakon Drugog svjetskog rata.
Kako je riječ o uglavnom slabo obrađenom povijesnom sloju grada, istraživanje se fokusiralo na konstataciju činjenica. Dokumentiran je građevinski fond, pretraženi dostupni arhivski izvori i stručna periodika, obavljen niz razgovora, a sve sa ciljem da se dosad anonimnim objektima pridruže imena njihovih projektanata i shvati pozadina pojedinih investicija te na taj način stekne potpunija predodžba o lokalnoj arhitektonskoj produkciji i gradogradnji u tadašnjim političko-ekonomskim prilikama.
Dragocjena su bila i zapisana kritička razmišljanja suvremenika o ubrzanoj izgradnji trogirske regije i općenito jadranske obale tijekom ovoga razdoblja, osobito Ive Babića, Željke Čorak, Antoanete Pasinović, Milana Preloga, Grge Gamulina, Tomislava Marasovića i drugih, kao i doprinosi istraživača koji su historizirali pojedine aspekte trogirske povijesti i arhitekture 20. stoljeća, poput Stanka Piplovića, Dražena Arbutine i Danke Radić.
Vesna Perković Jović na temelju svoje doktorske disertacije i kasnijih radova za ovu je izložbu pripremila prezentaciju odabranih vikend-kuća arhitekta Frane Gotovca na Čiovu i u Seget-Vranjici otvorivši važno pitanje kvalitativnog dosega individualne izgradnje.
Premda se u prvoj polovini 20. stoljeća u užoj okolici Trogira mogu očitati određene protomodernističke tendencije, prvenstveno u utilitarnim projektima industrijskih pogona i socijalnoj stanogradnji, arhitektonski modernizam u punom smislu riječi afirmirao se tek nakon Drugog svjetskog rata nošen valom socijalističke modernizacije.
Stoga je i naglasak ove izložbe stavljen na društvenu izgradnju koja je bila nositelj gospodarskog napretka grada i životnog standarda građana. Poduzeta ulaganja u socijalističkom sustavu imala su nedvojbeno pozitivne učinke: prijelaz iz poljoprivredne u industrijsko-turističku privredu, bolje obrazovne mogućnosti, zajamčena i lako dostupna zdravstvena zaštita, poboljšanje stambenih uvjeta, razvijeniji kulturni i društveni život općine. No, građevinska ekspanzija koja je pratila sveopći društveni napredak ostavila je ozbiljne prostorne i ekološke posljedice.
Trogirsko kopno urbanizira se mehaničkim kolažiranjem javne, komercijalne i stambene izgradnje uz reduciranje poljoprivrednog zemljišta i zelenih površina. Propuštena je prilika za formiranje novog, cjelovitog urbanog sustava, čvrste prostorne matrice nekog mogućeg Trogira II. Istovremeno, građevinski pritisak na neposrednu okolicu povijesne jezgre umanjio je njen otočki karakter.
Prezentirane arhitektonske realizacije ocrtavaju karakteristične faze poslijeratnog modernizma: od pragmatičnog, shematskog funkcionalizma u poraću, preko varijanti zrelog, internacionalnog modernizma 50-ih i 60-ih godina do okretanja kritičkom regionalizmu i postmodernističkim strujanjima u kasnim 70-im i 80-im godinama.
Kustosica izložbe je Lidija Butković Mićin, uz potporu Motel Trogir tima, čije višemjesečno istraživanje predstavlja pionirski pokušaj kontekstualiziranja izgradnje grada u razdoblju između 1945. i 1990.
Kao zasebni segment projekta, 22. rujna, s početkom u 18:30 sati, na glavnom trgu bit će organizirana fikcionalna, alternativna gradska tura njemačke umjetnice Katharine Zimmerhackl.
Više o izložbi pogledajte ovdje.
