Protekli su tjedan obilježila dva događaja koji dobro ocrtavaju stanje nacije. S jedne strane tu je obiteljska drama Pukanić, u kojoj se, uz sudski potvrđeno kršenje elementarnih ljudskih prava Mirjane Jusup Pukanić, pojavljuje i ulična pucnjava pri navodnom atentatu na njenog supruga, Ivu Pukanića. Na drugom je kraju kontinuuma akumulirano radničko nezadovoljstvo koje je na ulice izvelo 40.000 do 50.000 ljudi. Osporavanje prava Tzv. obiteljska drama, zbog aktera i odjeka koje je slučaj zadobio, a sežu do samih vrhova državne vlasti, daleko nadilazi patologiju jednog braka i običnog, svakodnevnog obiteljskog nasilja. Već po drugi puta u šest mjeseci nepoznat netko pokušava svim sredstvima Mirjani Jusup Pukanić osporiti temeljna prava i građanske slobode: na govor i izražavanje mišljenja, na slobodu kretanja, život bez nasilja i prisile. Institucije nadležne za zaštitu njenih prava, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, na primjer, uporno se drže distancirano, iako je, prema onome što govore udruge civilnog društva i što je utvrdio sud, barem jedno od sljedećih tijela javne vlasti prekršilo zakon: policija, centar za socijalnu skrb, ili zdravstvene ustanove. Nakon objavljenih snimaka o upadu policije i službe hitne pomoći u stan Mirjane Pukanić i njenog brutalnog odvođenju i zadržavanja u Vrapču, bez zakonske podloge i procedure, svi oni ne mogu iz toga izaći nedužni. Kad je tikva konačno pukla, i nakon stanovitog perioda silenzio stampa mediji su eksplodirali i počeli objavljivati detalje o aferi Pukanić u svim raspoloživim formatima: vijesti, intervjui, tiskovne konferencije, dnevni i tjedni programi koji su trebali rasvijetliti slučaj - od HTV-ova Otvorenog i 10 do 8 Nove TV, do blogova, portala i, na kraju, eto i specijalnog priloga u glamuroznom Red Carpetu, istina, korektno odrađenog. Figurativno, cijela je nacija uvučena u sindrom koji se u psihijatrijskoj terminologiji naziva folie a deux, ludilo u dvoje, a označava psihotične reakcije i deluzije kod dvije ili više bliskih osoba koje žive u izolaciji. Ludilo može zahvatiti i čitave obitelji i uže zajednice. No, kaže dalje stručna literatura, kad se poremećaj proširi na veći broj ljudi i kad u njemu sudjeluje jedna cijela kultura, ili supkultura, onda to više nije psihijatrijska pojava, već zadobiva legitimitet i postaje normalno stanje. Ili masovna histerija, ovisi o pogledu na stvari. U našem slučaju, vjerojatnije je riječ o normali u kojoj se nacija nalazi gotovo trajno i ne nazire se kraja.
Ovime nikako ne želim sugerirati da Ivo i Mirjana Jusup Pukanić pokazuju iste simptome ludila. Upravo suprotno. Kad je konačno, po izlasku iz Vrapča, uspjela izboriti donekle mirnih desetak minuta s novinarima, Mirjana Jusup Pukanić pokazala je potpunu razboritost, sposobnost logičnog povezivanja činjenica i pojava i suvislog izražavanja. Doduše pod sedativima, u stresu i vjerojatno u dubokoj depresiji, ali žena je evidentno u stanju donositi realne procjene, zna da su joj prekršena elementarna prava i dostojanstvo, čak - neuobičajeno za situaciju u kojoj se nalazi - pokazuje sposobnost empatije i razumijevanja za druge ljude. Na primjer kad izražava žaljenje zbog atentata na svog supruga, ili razumijevanje za novinarski posao i realnost da upravo od tog posla i sama živi već godinama, pa da ne bi bilo u redu da novinare doživljava kao lešinare, što joj je bilo sugerirano. Dovoljno je svjesna svog stanja da uviđa da joj je ovog trenutka najpotrebniji mir, kako bi mogla nastaviti svoje bitke za koje će joj, sudeći po tome kako se stvari razvijaju, trebati i mnogo više od stručne psihološke i vrhunske odvjetničke pomoći. Mirjana Jusup Pukanić, osim što je suvlasnica jedne novinske kuće, u osnovi je privatna osoba koja se je, stjecajem okolnosti, zatekla negdje u prostoru u kojem se opstruira funkcioniranje pravne država i njenih institucija. I to ne samo zbog uobičajenog šlamperaja, već zbog nekog mnogo većeg uloga. Činjenica da eventualno doista boluje od neke psihičke bolesti, pa čak i ako je ovisnica, ništa ne mijenja na stvari. U tom slučaju potrebna su joj dodatna prava i zaštita. Veze sa stvarnošću S druge strane, Ivo Pukanić, suvlasnik NCL grupe, istodobno je vlasnik, urednik, novinar i kolumnist utjecajnog tjednika Nacional, što podrazumijeva veliku javnu odgovornost. Ipak, Pukanić već godinama u javnim istupima ostavlja dojam nekoga tko je potpuno pogubio vezu sa stvarnošću. Nacional je pretvorio u medij koji prvenstveno servisira njegove političke i poslovne interese i priručno sredstvo svojih privatnih i javnih obračuna. U javnim istupima, Pukanić već godinama nije u stanju pratiti tok rasprave, sudjelovati bez prekidanja, upadanja sugovornicima u riječ i zaposjedanja čitavog audio prostora. Niti na jedan argument nije u stanju odgovoriti drugačije osim nadglasavanjem i vrijeđanjem svakoga tko ne dijeli njegovo mišljenje, a ni takve nije uvijek u stanju prepoznati. Dokazi da je u pravu, u njegovom se skromnom, kako pisanom, tako i govornom rječniku, svode na nekoliko diskvalifikacija i etiketa (lažljivac, podlac, ne razumije) koje nerijetko sadrže i prikrivene ili sasvim jasne prizvuke prijetnje: to vam ja garantiram, vidjet ćete kad vam ja… Ili nekakvo otrcano zazivanje morala i navodne tuđe besprizornosti; ono notorno Pukijevo: sram ga/te/vas bilo... on/ona nema morala. U ovom posljednjem obračunu sa svima koji su se usudili umiješati u njegov privatni slučaj, koji ga je navodno duboko potresao, umjesto da spor sa suprugom pokuša razriješiti ljudski, kako bi to rekla bi M. Pukanić, on poseže za već stvarno glupavim, čak i u ovoj kulturi kompromitiranim seksizmom i dovođenjem u pitanje nečije muškosti (Ive Banca, npr. kad god mu se za to pružila prilika), odnosno damoskosti (Sandre Benčić u Otvorenom).
Foto: Javno.com
Unatoč jasnom i kroničnom sindromu agresivne grandomanije, Pukanić je sve to vrijeme bivao redovito pozivan na kojekakve medijske istupe. Od blamirane i za zdravi razum uvredljive U sridu Nove TV, do vodećih političkih talk-shoowa na javnoj televiziji, Otvorenog, Latinice, Nedjeljom u 2 i dobivao priliku da iznosi svoje mišljenje o važnim socijalnim, političkim i međudržavnim poslovima. Usput se je razmetao sa svojim vezama i prijateljstvima, koje sežu od predsjednika države do krim miljea, što nitko nije našao za shodno demantirati. Ništa od navedenoga, dakako, nije dovoljno prekoračenje za represivno postupanje bilo koje institucije, ali jeste razlog za oprez. Nije ni čudno da mu je na kraju, vjerojatno uz neke dodatne supstance, sve to lupilo u glavu. Stoga je sasvim legitimno postaviti pitanje: Koliko je vremena ovoj sredini potrebno da shvati da je netko postao opasan za svoju užu i širu okolinu, pa i za samoga sebe? Baš kao i u slučaju Korade. Veze sa vrhom Pukanićeve veze s državnim i gradskim vrhom koji mogu poslati signale službama i ustanovama koje su sudjelovale u protuzakonitom lišavanju slobode, smještaju i zadržavanju Mirjane Pukanić u psihijatrijsku bolnicu neupitne su, naglašene i javno obznanjene sa svih strana. Sada, kad je tikva konačno pukla i kad je sveukupna javnost uvjerena da su Pukaniću neke stvari bile dopuštene i progledane kroz prste isključivo zbog njegovih hobotničkih veza, sustav bi se itekako trebao potruditi da to, u najmanju ruku opovrgne i da objasni nagomilane kontroverze. Na primjer, kako je moguće da psihijatri iz Vinogradske bolnice, gdje se Mirjana inače liječi, imaju dijametralno suprotno mišljenje o njenom stanju od onih iz Vrapča? Kako to da ne postoje pisani tragovi nalaza temeljem kojeg je Mirjana Jusup Pukanić prisilno odvedena na liječenje? Kako nalaz liječnice opće prakse, donesen isključivo temeljem trenutnog opažanja, koje se nikome drugome nije činilo opasnim, može imati veću težinu od mišljenja specijalistice psihijatrije koja je dan ranije odbila zahtjev Ive Pukanića da mu se ženu hospitalizira? Gdje je dijagnoza temeljem koje je primljena, zadržana deset dana, a potom otpuštena iz Vrapča? Ako je već i postojao liječnički zahtjev za institucionalizacijom (temeljem čega?), zašto je to moralo biti izvedeno na onako brutalan način, kao najgori prizor iz filmova o psihijatriji u službi moći. Zašto ženi nije dopušteno da u miru kaže novinarima ono zbog čega ih je pozvala, već je dovedena u stanje panične uznemirenosti i potom odvedena? To je i medicinski i politički kontraproduktivno. Sudeći po najnovijim nalazima istrage i izjavama dvojice ministara, Milinovića i Rončevića, svi su do sada postupali po propisima. Nije li tu netko ipak lud? Vjerojatno je još jedino u diktaturama trećeg svijeta sustav toliko revnodušan prema potpunom nepovjerenju u institucije kakvo vlada u ovoj zemlji.
Izjave državne tajnice u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi Dorice Nikolić, predsjednika države Stjepana Mesića, a sada i ministra Rončevića da su događaji u obitelji Pukanić privatna, obiteljska stvar, te da bi obitelj trebalo ostaviti da u miru rješava svoje probleme, pokazuju da nisu upućeni, ili svjesno iskrivljavaju smisao odredbi Ustava i zakona ove zemlje. Pozivanje na maloljetno dijete (koje će uskoro postati punoljetno) i koje u priču, a time i u javnost, ekscesno uvode Pukanić i državna tajnica Nikolić, kulminacija je licemjerja, jer o djetetu do tada nije bilo riječi. Kao i Mesićevo zazivanje obiteljske privatnosti, jer on zacijelo zna da ta obitelj već odavno ne funkcionira i da na njegovim i Pukanićevim druženjima nije sudjelovala Mirjana Jusup Pukanić, kao što joj, po svemu sudeći, nikada nije bilo dopušteno da upravlja svojim dijelom imovine u NCL grupi. Ukoliko do sada nije imala snage, želje, volje ili hrabrosti da razriješi situaciju, to nimalo ne uskraćuje njeno pravo da to uradi sada. Dapače, to obavezuje sud da u obzir uzme i povijest slučaja. Uz Ustav, Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, u pitanju su i Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Nacionalna strategija o zaštiti od nasilja u obitelji, koji jasno govore da obiteljsko nasilje nije nikakva privatna prćija, jer da je tako, ne bismo bili ni blizu civiliziranom svijeta, a kamoli pred vratima Evrope. Budući da zastupa stajališta suprotna važećoj državnoj politici, Dorica Nikolić prva je dužnosnica u ovom slučaju koja bi istog časa trebala letjeti s položaja. Prema nekim izvorima, još od desetog mjeseca prošle godine postoji prijava zbog nasilja u obitelji Pukanić, navodno protiv oboje supružnika. Na takve prijave sudovi i odvjetništvo dužni su, prema postojećim propisima, reagirati promptno. Centar za socijalnu skrb odavno je trebao ispitati situaciju i zaštiti dijete, a gospođi Pukanić, ako nije imala pristup vlastitoj imovini, ili ako je pokazivala simptome duševnih poremećaja osigurati njena prava. Ako je i deseti dio onoga što govori Mirjana Jusup Pukanić točno, vlasnik Nacionala već je odavno trebao dobiti zabranu pristupa njoj i stanu u kojem boravi. Vesela blagovanja Stoga, ukoliko se predsjednik Mesić uskoro ne ogradi od svoje pristrane izjave, mene, a bojim se i veći dio nacije, više nitko neće moći razuvjeriti da je doista upetljan u sve one prljave priče o kojima bruje neki blogovi i internetske stranice i da Pukanića štiti ne samo kao prijatelja, nego i zbog vlastitih interesa. Vjerodostojnost gubi i državni odvjetnik Mladen Bajić u čiji ured Ivo Pukanić ulazi kao u samoposlugu i koji je, navodno, veselo blagovao s Pukanićem nakon onoga što se je događalo prošle godine i usprkos prijavi zbog obiteljskog nasilja. Državni položaji ovoga tipa dovode se u pitanje i zbog mnogo manjih stvari.
Nakon izlaska iz bolnice u koju je smještena protiv svoje volje i mimo zakona, Mirjana Jusup Pukanić morala je biti sklonjena na tajnu adresu. Osoba koja je po svemu sudeći prva u nizu zainteresiranih da ona ne progovori i da na ovaj ili onaj način ostane nevidljiva, Ivo Pukanić, kao što se dalo razabrati na televizijskim snimcima, ušao je s ključevima u ruci u stan koji je njezino vlasništvo. Ona je ostala bez sredstava za život, iako je suvlasnica jednog profitabilnog biznisa, ili u najmanju ruku, pri razvodu ima pravo na polovicu muževljeve imovine koju je on zbog toga na brzinu počeo rasprodavati. Bez obzira na sva ostala proturječja koja bi se još mogla pojaviti, a kojih zacijelo ima, već ovih nekoliko podataka govori dovoljno. Ženske udruge i feministička teorija uzalud već desetljećima dokazuju da obiteljsko nasilje nije nešto što se događa mimo, ili usuprot funkcioniranju sustava, već je to oblik nasilja kojeg sustav podržava i potiče. Nasilni muževi i muškarci, ako su na moćnim pozicijama i s dobrim vezama, uspijevaju korumpirati čitav sustav. Druga strana ludnice Na drugoj strani ove nacionalne ludnice odvijali su se protesti 40.000 do 50.000 zaposlenih u privatnom i javnom sektoru. Oni nisu uspjeli privući niti stoti dio pažnje koja je poklonjena slučaju Pukanić, iako su ovdje u pitanju stotine tisuća ljudskih života koji bi mogli završiti slično. U dubokoj depresiji, apatiji, PTSP-ju. Mediji, javni i privatni, koji su suspendirali sve svoje redovne programe da bi izvještavali o jednodnevnom posjetu G.W. Busha, njegovim avionima, sigurnosnim mjerama, menijima, Laurinim čipkastim kostimima i štiklama - jer o politici jedva da se i moglo nešto reći - o radničkim prosvjedima izvještavali oskudno, površno, nerijetko manipulativno. Nova TV okupljanje je najavila pod naslovom Prosvjedi blokirali Zagreb, iako je ovoga puta centar grada bio prepun, dok je tokom boravka američkog predsjednika zjapio prazan, što bi se moglo tumačiti i kao pokazatelj važnosti koju javnost pridaje svakom od tih događaja. HTV-ov Dnevnik zabilježio je protestno okupljanje i tmurno raspoloženje u minutu-dvije, a potom brzopotezno preskočio na one koji nam popravljaju dojmove, sportaše i svjetske rekorde koje ovih dana obaraju Duje Draganja i Sanja Jovanović. Komentari predsjednika Vlade i predsjednika države sveli su se na ponavljanje mantre o legitimnosti prosvjeda. Hvala na podsjećanju, umalo da zaboravismo. Mesić je u to vrijeme plutao s diplomatskim korom po Plitvicama, a Sanader je podijelio još nekoliko paketa dionica kojima je u međuvremenu vrijednost pala za najmanje 10 posto. Nije bilo nikakvih analiza, nikakvih ekspertiza, intervjua ni ispitivanja javnog mnijenja. Ozbiljan prikaz problema uslijedio je tek slijedećeg dana, zahvaljujući novinarki Radija 101, Jeleni Berković i to u vrijeme dok javni radio narod fila opijumskim derivatima iz raznih prvostolnica. Jelena Berković i sociolog Zoran Malenica progovorili su o onome ključnome: Zemlja nema sustavnu politiku i mjere socijalne pravednosti, Vladina politika u suprotnosti je sa ustavnim načelom socijalne pravde, padamo sve dublje na civilizacijskoj ljestvici. Tužan i pretužan bio bi protekli tjedan, stresan na način koji ubrzano cijelu naciju gura u stanje duboke depresije, da se, usred tunela, nije pojavilo nekoliko tračaka svjetlosti: Sudska vještakinja i sutkinja Županijskog suda, udruge civilnog društva, nekoliko novinara i novinarki umiješali su se u slučaj od kojeg mnogi smatraju da je bolje držati se podalje. I, dakako, onih 40 do 50 tisuća ljudi i sindikalnih čelnika koji su te subote smatrali da vrijedi protestirati. Dobra su vijest i sportaši i sportašice koji obaraju svjetske rekorde. Ipak, za sada, baš kao što je rekla Mirjana Jusup Pukanić, mnogo je izglednije da će njen slučaj završiti na Evropskom sudu za ljudska prava, nego cijela nacija u toliko žuđenoj Evropi.
