H-Alter
 UrbanFestival poziva umjetnike/ce, dizajnere, aktiviste, povjesničare, antropologe, arhitekte, kulturne radnike i svu zainteresiranu javnost da pošalju projektni prijedlog kojim bi odgovorili na jednostavno pitanje "Kako obilježiti stradanja u SC-u za vrijeme Drugog svjetskog rata?". Rok prijave je 15. listopada.

Povijest prostora u Savskoj 25, na kojem se danas nalazi zagrebački Studentski centar, najčešće se priča u dva poglavlja: prvo počinje gradnjom paviljonskog sklopa u najboljoj tradiciji europske funkcionalne sajamske arhitekture[1] 1936. godine, a drugo velikom pobjedom studenata - svečanim otvaranjem SC-a 1959. godine, kada su u adaptirane i dograđene prostore za studentske potrebe, studentskoga rada, kulturnog, obrazovnog i zabavnoga sadržaja ušli studenti i servisi za studentske usluge[2]. Tako se u jednoj prostornoj cjelini uspješno ostvaruju dvije različite društvene namjene: u prvom slučaju poticanje (prvenstveno domaće) proizvodnje i trgovine, a u drugom ispunjavanje studentskih potreba, ali i jedna zajednička: kultura. I dok je Zbor zahvaljujući atraktivnim programima privlačio sve širu publiku, pretvarajući se u središte društvenog života, čime je rasla i njegova uloga u generiranju moderne kulture[3], SC je od kraja 60-ih do sredine 80-ih proizvodio upravo kritiku takve moderne kulture te postao ishodište umjetnosti koja svrgava s trona modernističkog umjetnika, proizvođača novih i originalnih predmeta za udobne građanske stanove.

U pojednostavljenoj povijesti Studentskog centra mogli bismo reći da je jedna vizija kulture zamijenila drugu i afirmirala studentsku populaciju kao onu koja i na polju umjetnosti ima revolucionarni (ili barem subverzivni) potencijal, koja odbacuje uvriježene kanone, djeluje alternativno, izmišlja nove prakse, dovodi u pitanje osnovne pojmove, odbacuje produkt i afirmira proces, kritizira društvo, redefinira publiku.
U manje poznatoj povijesti SC-a naći će se dodatna poglavlja: ono koje počinje 1941., kada je namjena prostora ostala ista, samo što je poticanje proizvodnje i trgovine i generiranje moderne kulture činjeno pod znakom svastike i ustaškog grba. U svibnju iste godine europska funkcionalna sajamska arhitektura pokazala se i vrlo pogodnom za jednu novu namjenu pod istim zastavama, a to je sabirni logor. "Među zagrebačkim Židovima zavladala je panična psihoza koncem lipnja 1941. Nitko više nije mogao biti siguran da neće biti zahvaćen hapšenjima. Lokacija je bila pažljivo odabrana: dovoljno izolirana da bude pogodna za nadzor i stražarenje, a industrijskim kolosijekom priključena na željezničku mrežu, tako da su se zatočenici na jednostavan način mogli deportirati. Upotreba industrijskog kolosijeka prethodno je dogovorena s Hrvatskim željeznicama. Internirci su bili smješteni uglavnom u Francuskom paviljonu, a neki i u dva susjedna. Isprva su spavali na golom podu dok im 27. lipnja nije dopremljena slama. Vagoni su na tom kolosijeku stalno stajali, a kada se po nečijoj procjeni sakupilo dovoljno zatočenika, trpali bi ih po noći u vagone i otpremali. Zatočenici iz drugih paviljona nisu znali što se tamo događa, pogotovo po noći, jer se iz paviljona nisu smjeli nikuda micati."[4]
Ako je kulturna djelatnost 60-ih i 70-ih kritizirala modernu kulturu koja se zajedno sa sajamskom funkcijom preselila 1956. preko Save, ona ipak nije kritizirala i europsku funkcionalnostSC-a koja je, slijedeći nürnberške zakone, odvela u smrt političke protivnike i rasno nepodobne sugrađane - unatoč brojnim obilježjima fašističkog terora i antifašističke borbe na području druge Jugoslavije, njihovo je stradanje na ovom mjestu ostalo neoznačeno, kao zazor s kojim se ne možemo suočiti jer je van jezika/diskursa/pojmljivog.
Unutar politika sjećanja, ovogodišnjeg tematskog okvira UrbanFestivala, želimo problematizirati  namjenu prostora SC-a kao sabirnog logora za vrijeme Drugog svjetskog rata i činjenicu da se ona često prešućuje i ispada iz službenih povijesti lokacije. Stoga pozivamo umjetnike/ce, dizajnere, aktiviste, povjesničare, antropologe, arhitekte, kulturne radnike i svu zainteresiranu javnost da pošalju projektni prijedlog kojim bi odgovorili na jednostavno pitanje "Kako obilježiti stradanja u SC-u za vrijeme Drugog svjetskog rata?".
Zanimaju nas prijedlozi koji odmiču od tradicionalnog pristupa komemoraciji kroz skulpturalne forme i spomen ploče, performativni i/ili participativni projekti koji  misle komemoraciju kao trajan proces, kao javni prostor za rezoniranje glasova i znanja potisnutih u dominantim narativima i reprezentacijama povijesti.
Prijedlozi se šalju na adresu: blok@blok.hr s naznakom "SC", a trebaju sadržavati:

1. Opis koncepta

2. Skicu (svi mediji dolaze u obzir)

3. Kontakt predlagatelja/ice

Prijedlozi će biti izloženi 15.10. u SC-u kada će se održati i javni sastanak polaznika čitalačke grupe Metodologije obilježavanja mjesta stradanja koju vode Radna grupa Četiri lica Omarske i BLOK.
[1] Galjer, Jasna (2011.) Art deco u primijenjenoj umjetnosti i dizajnu, U Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
[2] Rajković, Nataša (2012.) u Očitovanju na prijedloge i primjedbe članova Upravnog vijeća, g. Bote, i g. Bratića na predloženi financijski plan za 2012., ljubaznošću autorice
[3] Galjer, Jasna (2011.) Art deco u primijenjenoj umjetnosti i dizajnu, U Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
[4] Goldstein, Ivo (2001.) Holokaust u Zagrebu, Novi Liber, Zagreb

http://urbanfestival.blok.hr/12/