Malo kukavičje jaje SDP-a

Sanader i HDZ jučer su posredno priznali da Hrvatska u NATO pakt prenosi dio svog suvereniteta, te je Ustavom dužna raspisati referendum, nakon što su u Saboru popili malo kukavičje jaje SDP-a o dvotrećinskom izglasavanju Sporazuma sa SAD-om o vojnom položaju američkih vojnika u Hrvatskoj. Ipak, ta je Milanovićeva parlamentarna pobjeda Pirova, jer Šeks i društvo nikada ne bi kao kvočke zalegli na tu kinder podvalu da se prije toga SDP-ovi pjetlići nisu obavezali kokodakati u istu HDZ-ovu krijestu. Mućak će, naravno, kao i uvijek, kušati poreski obveznici kada se istopi tanki čokoladni oklop, a ispod njega ukaže onaj pravi, tenkovski. Tako je jalovo SDP-ovo vježbanje demokracije još jednom poslužilo samo zato da se i oni sami odreknu i ispod tepiha pospreme neučinkovitu prašinu nevidljivih interpelacija o brodogradnji, energetici, slučaju Pukanić, ili pak pokretanju istražnog povjerenstva o vranjičkom Salonitu, koje nikome od vladajućih nisu izazvale niti najmanji kašalj u grlu. Jedini koji nije svojevoljno u svoja pluća usisao američki azbest i blagoslovio osmog putnika u hrvatskoj utrob, bio je nezavisni zastupnik Dragutin Lesar, dok je čak 121 babica neprincipijelne koalicije HDZ-a, satelita, manjina i SDP-a svojevoljno glasalo da se Hrvatska pretvori u Divlji zapad. Što je Milanović komplotom s HDZ-om izborio u svoju i korist oporbe, nikome nije jasno. Referenduma o NATO-u neće biti, ali je davši ruku Sanaderu, u Hrvatsku na velika vrata uveo Alliena kojega se više nikada nećemo riješiti iako dvije trećine biračkog tijela ne bi nikad takav sramotni tajni dogovor, gori, pogubniji i veleizdajničkiji od riječkog Račan-Drnovšekovog sporazuma, prihvatilo. Milanović je htio prijetvornim prikazati HDZ, a prokazao je samog sebe i svoju stranku kao slabiće koji ni po čemu nisu prava oporba. Baš kao što je to nedavno primijetio filozof i publicist Boris Buden, jedina nazovi razlika između hrvatske ljevice i desnice je ta što ljevica misli da će predstavljati narod bolje od desnice, i obratno. Dakle, u hrvatskom Saboru, pa i šire, prave alternative nema dok god barem netko ne popuni binarni krug i uz Lesara glasa protiv jednog tako problematičnog sporazuma o čijim se budućim reperkusijama javno nisu usudili progovoriti niti državni vrh, niti vladajući, niti oporba. Dok na Iblerovom trgu kao svoju budu slavili Sanaderovu pobjedu, kojom je praktički konsenzusom za vijeke vjekova izglasao slanje hrvatskih vojnika u Čad, Afganistan, Kosovo i gdje god to Veliki Brat poželi, Hrvatska oporba će i dalje stanovati any where out of this world. Milanović i drugovi ponašaju se upravo poput Milorada Dodika koji ne voli Bosnu pa samoga sebe pita: a što da radim? Možda ni SDP-ovci ne vole NATO, ali što da rade kada su, poput Dodika, realni znajući da promijeniti takvu stvarnost nije u dosegu njihove moći. Možda da i dalje nastave saditi cvijeće zla? Napomena redakcije: Ispričavamo se zbog jučerašnje zamjene imena kolega novinara, Dražena Majića i Branka Mijića. Ispričavamo se još jednom obojici.