H-Alter
 Švicarski senator Dick Marty pripremio je za Vijeće Europe izvještaj koji sadrži i detaljnu istragu slučaja Khaleda El-Masrija - za Makedoniju ocrnjujući dokument, kojim se potiču sumnje u makedonsko servisiranje CIA-e te oštro kritizira način funkcioniranja Makedonije kao pravne države.

Makedonija ima status kandidata za članstvo u EU te ona sada čeka datum za početak pregovora, pa joj to nikako ne ide u prilog. Službeni stav makedonske vlade u vezi sa slučajem El-Masri u O navodnom tajnom zatvaranju i ilegalnim međudržavnim izručenjima koja impliciraju zemlje članice Vijeća Europe, što je naslov Martyjevog izvještaja pripremanog 7 mjeseci, a koji je jučer predstavljen u Vijeću Europe u Strasbourgu, ondje se opisuje kao stav potpune negacije, koja se ponavlja na rigidan i stereotipan način. U izvještaju se kaže da se stav makedonske vlade može svesti tek na četiri rečenice. Marty se slaže i sa stavom koji su mnogi Europarlamentarci stekli u kontaktima s najvišim dužnosnicima makedonske vlade, a koji su ga opisali kao osjećaj nelagode zbog činjenice da u mnogim područjima makedonske vlasti nisu pokazale transparentnost koja se od njih očekivala. Marty konstatira: Službeni stav makedonske vlade najprije je bio vidljiv u pismu ministra unutarnjih poslova Ljubomira Mihajlovskoga veleposlaniku EK Erwanu Fouereu 27.12.2005. Najjednostavnijeg mogućeg oblika, pismo sadrži samo četiri informacije, koje se temelje na policijskim izvještajima: prvo, da je El-Masri stigao autobusom na makedonski granični prijelaz Tabanovce 31.12.2003. u 16h, drugo, da su ga intervjuirali za to ovlašteni dužnosnici policije koji su posumnjali u posjedovanje falsificiranog putnog dokumenta, treće, oko pet sati nakon toga, da je El-Masriju dozvoljen ulaz u Makedoniju- navodno, slobodan i četvrto, da je 23.1.2004. El-Masri napustio Makedoniju preko graničnog prijelaza Blaće te prešao u Kosovo. Mihajlovski je te četiri rečenice ponovio i u makedonskom Sobranju 26.1.2006.a tijekom prvog sastanka s Europarlamentarcima i predsjednik Makedonije Branko Crvenkovski zaklinjao se je da on neupitno vjeruje (makedonskom) ministarstvu unutarnjih poslova. Siljan Avramovski, šef glavne makedonske tajne službe prvi je 28.travnja 2006. ponudio detaljniji prikaz El-Masrijeva uhićenja. No, i taj je prikaz otkrio nepodržive stvari, da je, npr., izvršen interpolov pregled iako za El-Masrijem Interpol nikada nije raspisao nikakvu tjeralicu. Avramovski kaže da je El-Masri nakon toga pušten te da je otišao u hotel Skopski Merak u kojem je proveo 23 noći. 23.siječnja 2004. on je, navodno, preko prijelaza Blaće prešao u Kosovo no dokaza za to u njegovoj putovnici-npr. žiga- nema. Ipak, Avramovski je na to zaključio da ni njegov kolega nije dobio žig kada je ono u zadnje vrijeme dva puta prelazio Blaće te da je to prava istina o slučaju koji su eksploatirali mediji- o tzv. slučaju El-Masri. Optužen strana, Makedonija, pokušala se je braniti protunapadom a Ministar Mihajlovski je zaključio i to da je protiv Makedonije upotrebljena nekakva konspirativna teorija. Marty, s druge strane, inzistira da su u službenom makedonskom stavu otkrivene mnoge nepodudarnosti, što on potkrepljuje i konkretnim primjerima koje je, ruku na srce, teško zanemariti. Primjerice, da je El-Masrijev račun za hotel Skopski Merak vlasnik hotela predao makedonskom ministarstvu unutarnjih poslova koje je potom izjavilo da bi vlasnik hotela trebalo imati dokaz o El-Masrijevom računu. Drugi primjer koji navodi jest npr. taj da je tajna služba zatajila da je imala redovne kontakte s CIA-om u takvim i sličnim slučajevima i da je El-Masrijevo oslobođenje 31.12.2003., s polaznom točkom Tabanovce, zapravo bio početak njegovog petomjesečnog pakla. Dojam koji su neke vlade pokušale stvoriti na početku ove debate- da je Europa žrtva tajnih CIA-inih zavjera- čini se da ne odgovara stvarnosti. Sada je jasno - iako smo još daleko od potpune istine - da su vlasti u nekoliko europskih zemalja aktivno surađivale s CIA-om u tim nelegalnim aktivnostima. Druge su ih svjesno ignorirale, ili nisu željele za njih znati, zaključuje Marty. Zbog kršenja prava određenih osoba na Martyjevoj su se listi s velikim, tamnim L još našle Švedska (slučaj Ahmeda Agize i Muhameda Alzeryja), BiH ( slučaj Alžirske šestorice), Velika Britanija (slučaj Bisher Al-Rawija, Jamila El-Banne, Binyama Muhameda), Italija (slučaj Abu Omara i Maher Arare), Njemačka (Abu Omar, Alžirska šestorica, Khaled El-Masri) i Turska (Alžirska šestorica). Za tajno zatvaranje i nelegalne transfere izmedju država neodredjenog broja ljudi čiji identitet do danas nije utemeljen u izvještaju se optužuju Poljska, Rumunjska, Njemačka, Španjolska, Turska, Cipar, Irska, Velika Britanija, Portugal, Grčka i Italija. Cjelokupna je analiza otkrila svojevrsnu paukovu mrežu tzv. letova izručenja i točaka gdje su slijetali CIA-ini zrakoplovi, koja se proteže čitavom zemaljskom kuglom i koja obuhvaća 14 europskih zemalja. Kao glavni izvori u istraživanju navode se službene informacije nacionalnih i međunarodnih kontrola letova, satelistke snimke, izjave navodno otetih i informacije tajnih službi, osobito američkih. Nisam kriminalni sud, jer za to su potrebni dokazi koji su neupitni...Namjera nije bila prozvati vlasti 'krivima' jer su tolerirali tajna mjesta u kojima su ljudi bili zatvarani već ih držati odgovornima jer se nisu pridržavali pozitivne dužnosti da marljivo istraže bilo koji ozbiljan navod o kršenju temeljnih prava, ističe Dick Marty. BBC-jev je dopisnik o sigurnosnim pitanjima Frank Gardner, medjutim, ocijenio, da je istraživačka moć Vijeća Europe ograničena te da je ovaj izvještaj za mnoge države prije svega- neugodan. BBC je bio prvi koji je došao u posjed te i objavio nacrt ovog izvještaja. Mediji o CIA-inim zatvorima počinju pisati u studenome 2005., nakon što je The Washington Post prvi objavio da američka tajna služba nakon 11.rujna 2001. vodi niz tzv. crnih točaka po Europi, Afganistanu i Tajlandu.