Ledeni rat za Arktik

Rusija je krenula u zaposjedanje Arktika kako bi dograbila zalihe energenata i ostalih strateških dobara, a u tome joj se već suprotstavljaju svi ostali koji graniče s tim područjem- Amerika, Kanada, Norveška i (preko Grenlanda) Danska. Mediji su 27. lipnja 2008. izvijestili da se, prema istraživanjima znanstvenika iz Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu u Boulderu u Coloradu, arktički led topi znatno brže nego što se predviđalo: Sjeverni pol mogao bi nakratko ostati posve bez leda do rujna ove godine. Na takve i slične vijesti donedavno se reagiralo uglavnom zloslutnim pozivima na poduzimanje hitnih mjera: bližimo se nezamislivoj katastrofi, a preostaje nam sve manje vremena... U posljednje vrijeme, međutim, sve se češće čuju glasovi koji nas potiču da se zagrijemo za globalno zatopljenje. Pesimistična predviđanja, kažu nam, moraju se staviti u odmjereniji kontekst. Istina je da će klimatske promjene prouzročiti sve žešće bitke oko izvora sirovina, poplavljene obale, oštećene infrastrukture zbog topljenja permafrosta, pritisak na životinjske vrste i lokalne kulture, a sve to popraćeno etničkim nasiljem, građanskim neredima i vladavinom mjesnih bandi. Ali moramo imati na umu i da će se otkriti dosad skriveno blago jednog novog kontinenta čiji će izvori sirovina postati dostupni, a tlo pogodno za naseljavanje ljudi. Već za oko godinu dana brodovi koji prevoze terete moći će ploviti izravno preko sjevera i tako srezati potrošnju goriva te smanjiti ispuštanje ugljika... Veliki biznis i državne sile već traže nove gospodarske mogućnosti koje se ne odnose samo (pa niti primarno) na zelenu industriju, nego jednostavno na izravno iskorištavanje prirodnih resursa koji su se otvorili zbog klimatskih promjena. Tako se na obzoru ocrtavaju obrisi novog hladnog rata - a ovaj put će se taj sukob doslovno odvijati u vrlo hladnim uvjetima. Ruski je tim 2. kolovoza 2007. pod ledeni pokrov Sjevernog pola usadio kapsulu od titana s ruskom zastavom. Rusi nisu svoje pravo na područje Arktika objavili niti iz znanstvenih razloga niti kao političko-propagandnu veliku gestu. Pravi im je cilj osigurati Rusiji vlasništvo nad golemim energetskim bogatstvom Arktika: prema današnjim procjenama, ispod Arktičkog oceana možda leži čak jedna četvrtina dosad neiskorištenih svjetskih izvora plina i nafte. Rusiji i njezinu svojatanju, sasvim predvidljivo, suprotstavljaju se četiri zemlje čiji teritorij također graniči s Arktikom: SAD, Kanada, Norveška i Danska (preko svog suvereniteta nad Grenlandom). Teško je procijeniti koliko su točna ta predviđanja, ali jedno je sigurno: pred našim se očima upravo događa iznimna društvena i psihološka promjena, promjena koju je prije sto godina opisao francuski filozor Henri Bergson. U svom djelu Dva izvora morala i religije Bergson opisuje kako je 4. kolovoza 1914., kad je objavljen rat između Francuske i Njemačke, osjetio čudnovato divljenje za lakoću prelaska iz apstraktnog u konkretno: tko bi mislio da se događaj takvih razmjera može u zbilji odigrati tako glatko? Ovdje je ključan modalitet prekida između onog prije i onog poslije: prije nego što je izbio, rat se Bergsonu činio istodobno vjerojatnim i nemogućim, složen i kontradiktoran pojam koji je potrajao do kraja; nakon što je izbio, odjednom je postao zbiljski i moguć, a paradoks se krije u retroaktivnoj pojavi vjerojatnosti: Nikad se nisam pretvarao da se realnost može umetnuti u prošlost i onda se vraćati u vremenu. Ipak, nedvojbeno se u prošlost može umetnuti moguće, ili točnije, moguće se umeće u prošlost u svakom trenutku. Dok se stvara nepredvidljiva i nova realnost, njezina se slika odražava unedogled u beskrajnoj prošlosti; otkriva se da je nova realnost neprestano bila moguća; ali tek u onom preciznom trenutku kad se ta realnost doista ukazuje, nadaje se kao da je oduvijek postojala, i zato kažem da joj mogućnost, koja ne prethodi njezinu ostvarenju, prethodi jednom kad se ta realnost doista ukaže. Događaj se tako prvo doživljava kao nešto nemoguće i ne stvarno (ovdje se radi o izgledima za nadolazeću katastrofu za koju, koliko god da znamo da je vjerojatna, ne vjerujemo da će se zapravo dogoditi pa je stoga odbacujemo kao nemoguću), a potom kao nešto stvarno, ali više ne i nemoguće (jednom kad se katastrofa dogodi, renormalizira se, percipira kao dio normalnog tijeka stvari, kao nešto što je oduvijek-već moguće). Jaz na kojem se temelje ovi paradoksi jaz je između znanja i vjerovanja: ZNAMO da je (ekološka) katastrofa moguća, čak i vjerojatna, a opet ne VJERUJEMO da će se doista dogoditi. A ne događa li se danas upravo to, nama pred nosom? Prije deset godina u javnoj se raspravi mučenje zatvorenika ili sudjelovanje neofašističkih stranki u zapadnoeuropskim demokratskim vladama odbacivalo kao etička katastrofa koja je nemoguća, koja se zapravo ne može dogoditi; kad se jednom dogodila, odmah smo se na nju navikli i prihvatili je kao očitu.. Isti taj izravni prijelaz s nemogućeg u normalizaciju razvidan je i u načinu kako se državne sile i veliki kapital odnose prema ekološkim prijetnjama kao što je topljenje leda na polovima. Isti političari i menadžeri koji su donedavno odbacivali strahove zbog globalnog zatopljenja kao apokaliptičnu politiku straha bivših komunista, ili barem kao prenagljene zaključke koji se temelje na nedostatnim dokazima, i uvjeravali nas da nema razloga za paniku i da će se stvari više-manje odvijati po starom, sad odjednom prihvaćaju globalno zatopljenje kao jednostavnu činjenicu, kao dio onog što će se odvijati po starom... U tom se pomaku izgubilo točno razumijevanje onog što se događa, sa svim neočekivanim zamkama koje katastrofa donosi. Na primjer, jedan od neugodnijih paradoksa našeg položaja jest da upravo napori da se ublaže ostale ekološke prijetnje možda pridonose zagrijavanju polova: ozonska rupa štiti unutrašnjost Antarktike od globalnog zatopljenja pa, ako se zatvori, Antarktika bi mogla vrlo brzo u zagrijavanju dostići ostatak planeta. Jedno je barem sigurno. U posljednim desetljećima bilo je pomodno govoriti o dominantnoj ulozi intelektualnog rada u našim post-industrijskim društvima - međutim, sada se materijalnost ponovno gotovo osvetnički ukazuje u svim svojim vidovima, od budućih borbi za sve oskudnije sirovine (hranu, vodu, energiju, minerale ...) do zagađenja okoliša. I zato, premda sasvim sigurno moramo iskoristiti mogućnosti koje nam otvara globalno zatopljenje, ne smijemo nikad zaboraviti da smo suočeni s neizmjernom društvenom i prirodnom katastrofom i da su te mogućnosti nuz-proizvodi te katastrofe protiv koje se moramo boriti svim sredstvima. Ako prihvatimo odmjereni stav, ponašamo se kao i oni koji se zalažu za odmjereniji pristup Hitleru: istina je, pobio je milijune ljudi u logorima, ali isto tako je ukinuo nezaposlenost i inflaciju, sagradio autoceste, natjerao vlakove da voze na vrijeme...