Da Crkva u Hrvata živi posve drugačiju realnost od one koju živi država u Hrvata, to i nije neka vijest. Međutim, kad se crkveni dostojnik samoinicijativno odluči uvrstiti u kulturnu baštinu jednog grada, to svakako treba primjereno popratiti. Ideja šibenskog biskupa msgr. Ante Ivasa da si u sklopu građevinskih zahvata unutar katedrale sv. Jakova, čisto usput, omogući adekvatan prostor za svoj budući zagrobni život, svakako je nadasve zanimljiv povijesni događaj. To je trenutak u kojem pojedinac s funkcijom postaje antologija s određenim karakterom u lokalnim okvirima. Ovakav čin bez ovećih problema možemo smatrati svojevrsnom (samo)beatifikacijom. Mnogi će ovaj potez nazvati arogantnim, rasipničkim, sebeljubnim, no da je tu riječ isključivo o zlim jezicima i malodušnicima nastojat ću pojasniti u nastavku.
Naime, prije svega žestoko opovrgavam tvrdnje da monsinjor nije dostojan ukopa u šibenskom prvorazrednom spomeniku kulture pod UNESO-vom zaštitom. Jer unatoč činjenici što je možda njegov dosadašnji ponajveći potez blagoslivljanje bine u Čavoglavama na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, katedrala Krešimirova grada "sadrži" i grobnice negdašnjih biskupa kao što su Ivan I. Štafilić i Ivan Dominik Callegari. I dok ovaj prvonavedeni, prema povijesnim podacima jedva da je poradi diplomatskih obveza dvaput bio u svojoj biskupiji, dotle potonji u gotovo pedeset godina "stolovanja" nije naučio niti riječ jezika naroda kojemu je bio "duhom" pretpostavljeni.
Drugi po redu i konačni dokaz čudesima "kormilara" šibenske prvostolnice, jest materijalne naravi i jednostavno neoboriv. Naime, dok cijeli svijet zapada u sve dublju financijsku krizu i dok i sam Vatikan ukida biskupije pod teretom sveprisutnog ekonomskog deficita, dotle Ivas bez ovećih problema pronalazi milijunska novčana sredstva za radove u kategoriji "duhovne obnove" u gradu čiji dug prelazi pedeset milijuna kuna. Rezultat je nevjerojatnih 3:1, a nade u preokret gotovo da i nema. Tim više što je sva četiri pogotka postigao sam biskup. Ali ako samo načas odolimo vlastitu sljepilu, možda u ovom slučaju možemo iščitati klasičnu Božju poruku koja ide u pravcu da nam msgr. Antu predoči kao svojevrsni put koji treba slijediti. Jer u gradu s respektabilnom stopom nezaposlenosti i razbijenom privredom u čije su ime njegove vlasti od nezavisnosti države pa do danas u Hrvatskom saboru svi zajedno jedva triput digli ruku, uistinu ne mogu pojmiti ništa drugo osim da je ovaj naum čista uputa Svevišnjeg, koji nas na jedan decentan način savjetuje da se zaputimo prema katedrali, vjerojatno u koloni po četvero, te da kleknemo ispred oltara i blagog pogleda, prvo prema biskupu, a potom prema nebesima, rečemo: "Kripto, otvori se!"
Foto: javno.hr
