Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje stopa nezaposlenosti u siječnju 2010. je dosegla 17,7 posto, u odnosu na 14,3 posto u isto vrijeme prošle godine. Postavlja se pitanje zbog čega se ti podaci razlikuju od podataka Eurostata, prema kojima je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj u istom mjesecu 10,9 posto[1]. Također, postavlja se i pitanje zašto je, prema istim podacima, stopa nezaposlenosti u EU također relativno visoka (9,5 posto u siječnju 2010.) te kako objasniti činjenicu da su neke od država „europskog kluba", poput Španjolske (18,8 posto u istom razdoblju) te Latvije (22 posto), čini se, podjednako neuspješne u suzbijanju ove ekonomske devijacije. Može li nam EU pomoći u borbi protiv nezaposlenosti ili se moramo osloniti na sebe?
„Kad govorimo o stanju u hrvatskom ekonomskom sustavu i razlozima zašto on, ne samo da ne može suzbiti nezaposlenost, već i teško stvara nova radna mjesta[2], treba voditi računa da je ono tek posljedica kontinuiteta ekonomskih politika od vremena premijera Valentića, kojima je zajednički nazivnik stabilizacija. Iako su postojale određene manje varijacije, sve Vlade su ostvarivale kontinuitet u četiri osnovna područja: 1) politika tečaja - tečaj kune je upravljano-plivajući tečaj, koji se dosad kretao u fluktuacijama od +/- 5,5 posto, nakon čega bi slijedila intervencija države, točnije HNB-a; 2) liberalizacija trgovinske razmjene, koja je tečaj držala stabilnim, ali je pritom bitno pogodovala uvoznicima; 3) fiskalna politika, koja zbog "socijalnog karaktera" naše države bitno otežava investicije, povećava cijenu rada te smanjuje dohodak građana; 4) monetarna politika, kojoj je, kao rezultat međudjelovanja ostalih instrumenata ekonomske politike, preostao posao čuvara stabilnosti tečaja (i životnog standarda građana)."
Brkić smatra kako u Hrvatskoj postoji svojevrsna fiksacija na monetarnu politiku te da je iluzorno očekivati da ona sama može korigirati slabosti cjelokupnog ekonomskog modela: „Kako očekivati da ekonomija stvara nova radna mjesta bez međudjelovanja fiskalne, industrijske, tehnološke, politike obrazovanja...? Zaključuje kako iskoraka neće i ne može biti dok jedna od vlada ne preuzme odgovornost: „Bolne rezove je teško provesti u situaciji kad one društvene skupine kojima se uzima takve rezove ne smatraju pravičnim. Odgovorna vlada bi trebala pred građane izaći s golom istinom. Suprotno dominantom mišljenju, smatam da vlada koja bi pokazala takvu hrabrost ne bi nužno pretrpjela poraz na idućim izborima. Dapače."
Referirajući se na ulogu neformalnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja u poboljšanju položaja ljudi na tržištu rada, Matković ponovno poziva na oprez: „Ne treba se zavaravati - neformalno obrazovanje, ma koliko dobro, ne može ukloniti slabosti formalnog sustava. Ono može biti korisno u situacijama kad osoba ostane bez posla te treba prekvalifikaciju, ili tijekom svoje karijere treba dodatno razviti pojedine vještine. Međutim, mladima koji tek ulaze na tržište rada nakon jedanaest do sedamnaest godina redovnog školovanja koje im je trebalo zajamčiti neke kompetencije ono ne pomaže baš previše. Ipak, postoji društvena osnova solidarnosti i uključivanja onih koji su izvukli "loše karte" u svijetu rada. Najbolji su primjer skandinavske zemlje, napose Danska i njezin famozni sustav fleksisigurnosti. Tamo nezaposleni, a posebno mladi, ukoliko ne mogu pronaći posao, imaju obvezu dodatno se educirati, pri čemu je izgrađen sustav u kojem civilno društvo igra bitnu ulogu. Ukoliko poštuju pravila igre, nezaposleni primaju relativno solidne naknade kroz određeno vrijeme. Međutim, rezultati su ponešto ambivalentni: brojni mladi koji prođu kroz taj sustav imaju velikih problema u pronalaženju trajnog i kvalitetnog zaposlenja. Točnije, često se vraćaju u sustav podrške, kreću iznova i tako u krug. Stoga, još jednom treba istaknuti: štetu koja se dogodi do trenutka izlaska osobe iz sustava formalnog obrazovanja jako je teško popravljati naknadno. Logično, onda ju treba pokušati izbjeći boljom koordinacijom obrazovnog sustava i tržišta rada."
Matković ističe kako su na razini modela ulaska u svijet rada u Europi prisutna tri osnovna modela: „Liberalno-tržišni model se dominantno temelji na principu natjecanja i individualnog djelovanja poslovnih subjekata. Obrazovanje je većinom opće prirode i nije koordinirano s poslodavcima, strukovne vještine se većinom stječu radom u samoj organizaciji, a s obzirom na liberalno radno zakonodavstvo, na početku se karijere posao lako nalazi i gubi. Prvi su poslovi u pravilu nešto slabiji, ali kasnije svatko ima mogućnosti napredovanja. Suprotnost mu je model koordiniranih tržišnih ekonomija gdje u okviru industrijskog i socijalnog dijaloga koalicije poslodavaca, države te sindikalnih i strukovnih organizacija nastoje koordinirati zahtjeve tržišta s onim što se kroz obrazovanje pruža radnoj snazi. Značajan dio obrazovanja je na svim razinama, kroz prakse, pripravništva i naukovanja, usmjeren pojedinim mjestima na tržištu rada i tranzicija je relativno bezbolna. U takvim strukovnim tržištima rada poput njemačkog, švicarskog, austrijskog i nizozemskog, mladi posao nalaze relativno brzo i sukladno svom obrazovanju, bez obzira na to što radnici uživaju visoku razinu socijalnih prava. Konačno, mediteranski model karakterizira zatvorenost i slaba dinamika tržišta rada s jedne strane, te autarkični obrazovni sustav s vrlo rijetkom izvanškolskom praksom i bez koordinacije s tržištem rada." Matković upozorava kako je taj model, u kombinaciji sa slabom koordinacijom između subjekata socijalne politike (sindikati štite insidere, poslodavci nezainteresirani za suradnju i pokušavaju prebaciti troškove, vlada nesposobna posredovati ili nametnuti rješenje), izrazito nepovoljan, posebno za mlade koji tek ulaze na tržište rada: „Stope nezaposlenosti mladih u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj pa i Hrvatskoj jasan su dokaz u prilog ovoj tezi", zaključuje Matković.
Iz dosad rečenog lako bi se dalo naslutiti kako su upravo mladi dio populacije koji bi mogao biti posebno izložen visokoj nezaposlenosti uslijed gospodarske krize i inherentnih slabosti unutar obrazovnog sustava i politike zapošljavanja. Takva je tvrdnja, nažalost, točna, barem što se tiče Hrvatske. Po prvi je puta Izvještaj Europske komisije o napretku Hrvatske u procesu pristupanja EU u području koji se referira na sposobnost hrvatskog gospodarstva da se nosi s kompetitivnim pritiscima Unijinog zajedničkog tržišta, detektirao nezaposlenost mladih (str. 26) kao jedan od ključnih utega u postizanju tog cilja. Nezaposlenost mladih opisana je kao „strukturni problem", te je iznosila 22 posto, za mlade u dobi do 29 godina. Lako je moguće da je takva definicija problema potakla i članove Saborskog odbora za obitelj, mladež i šport na održavanje tematske sjednice pod nazivom „Mladi i nezaposlenost".[4]
Ne baš najsretnije stanje za Hrvatsku, međutim, pitali smo Lucu Scarpiella, člana Upravnog odbora Europskog foruma mladih zaduženog za obrazovanje, zapošljavanje i socijalne odnose kakva je situacija sa nezaposlenošću mladih u Europkoj uniji. „Nezaposlenost mladih je u snažnom porastu. U prosincu 2009. iznosila je za populaciju mladih do 25 godina 21,4 posto u odnosu na 16,9 posto u istom razdoblju prošle godine. To je i više nego dvostruko od stope nezaposlenosti ukupne populacije! Možda je i najgora činjenica da su države koje su i prije imale ozbiljnih problema sa nezaposlenošću mladih, kao što su Italija, Mađarska, Portugal i Grčka, najgore pogođene. To rezultira ogromnim razlikama: u Nizozemskoj je nezaposlenost mladih relativno niskih 7,6 posto, dok je u Španjolskoj potpuno eksplodirala, pa dosiže 44,5 posto.[5]
Zamoljen da nam ukratko predstavi poziciju Europskog foruma mladih spram nezaposlenosti mladih, Scarpiello ističe sljedeće: „U Forumu vjerujemo kako su mogućnost što bezbolnijeg prelaska iz obrazovanja na tržište rada te rad u pristojnim radnim uvjetima fundamentalna prava koja nastojimo osigurati svim mladim Europljanima i Europljankama. Najveća odgovornost za ovakvo stanje leži na državama članicama EU, točnije na nedostatku njihove koordinacije. Reforme koje idu ka stvaranju sve slobodnijeg jedinstvenog europskog tržišta nisu praćene nikakvom koherentnom strategijom kako iskorijeniti nezaposlenost u Europi te poboljšati radne uvjete za mlade koji ulaze na tržište rada. Posebno frustrira činjenica da brojni dužnosnici sliježu ramenima na visoke stope nezaposlenosti mladih ističući njihov "strukturni karakter".
Kao izuzetno vrijedan instrument u borbi protiv nezaposlnosti mladih u EU, ali i poboljšanja položaja mladih ljudi općenito, Scarpiello ističe obnovljeni Europski pakt za mlade. „Radi se o međusektorskom policy instrumentu usvojenom na sjednici Europskog vijeća 2005. u Bruxellesu, a na prijedlog Vijeća ministara zaduženih za mlade. Pakt je važan iz dva osnovna razloga: prvo, omogućio je da mladi po prvi put budu ključna ciljana skupina strategije Europske unije na području rasta, razvoja i zapošljavanja. Drugo, on obuhvaća aktivnosti iz više područja života bitnih za mlade, poput zapošljavanja, obrazovanja, usavršavanja i pomirenja profesionalnog i privatnog života. U doba velike ekonomske krize, vjerujemo kako dokument kao što je Europski pakt za mlade može imati ključnu ulogu. "
[1] Razlog je različita metodologija mjerenja nezaposlenosti: dok se stopa HZZ-a temelji na administrativnim podacima (broj osoba na Zavodu koje su prijavljene kao nezaposlene), stopa nezaposlenosti koju objavljuje Eurostat temelji se na podacima dobivenim putem Ankete o radnoj snazi (čija je metodologija usklađena sa standardima Eurostata i Međunarodne organizacije rada - ILO). Treba dodati i to da su podaci Eurostata za siječanj 2010. tek procjene (koje su obično prilično precizne). Zadnji pouzdani podaci dolaze iz trećeg kvartala 2009. (tj. zaključno s mjesecom rujnom). Prosječna kretanja po godinama mogu se naći ovdje.
[2] Osim navedenih stopa nezaposlenosti u RH, zabrinjavajući su podaci HZZ-a prema kojima se stopa zaposlenosti (udio zaposlenih u ukupnoj populaciji u dobi od 15 do 64 godine) u 2009. kretala oko prosječne vrijednosti od 56,7%. Dodatno, stopa aktivnosti, koja je udio radne snage (zaposleni plus oni koji traže posao) u ukupnoj populaciji iznad 15 godina, jest zabrinjavajuće niska. Primjerice, u drugom kvartalu 2008. prema podacima Državnog zavoda za statistiku, iznosila je 48,6%. Za usporedbu, godinu dana kasnije, u drugom kvartalu 2009. je pala na 48%, u trećem kvartalu na 47,3%. Podatke možete naći na ovoj stranici.
[3] U članku navedene točke ne prate sistematski tijek iz istraživanja, niti teže istoj razini sveobuhvatnosti.
[4] Općenito govoreći, udio mladih do 29 godina u ukupnoj nezaposlenosti (podaci HZZ-a, dakle, govorimo o registriranoj nezaposlenosti) se kreće oko jedne trećine (prosjek u 2009. je bio oko 30,63%). Ipak, treba reći da se čini, promatrajući dugoročnu statistiku HZZ-a, da mladi u krizi dijele sudbinu ostatka radne populacije. Točnije, čini se da se razlike po dobi nisu bitno povećale. Ipak, učinak krize je i unutar populacije mladih prilično jasan. Broj mladih prijavljenih na Zavod u dobi od 20 do 24 godine se samo u 2009. povećeo za otprilike 9000, a onih u dobi od 25 do 29 godina za oko 10 000.
[5] Treba biti oprezan u upoređivanju različitih država zbog različitog dobnog raspona kojim se definira populacija mladih. U slučaju gore spomenutih podataka koje smo dobili iz Europskog foruma (preuzetih od Eurostata) radi se o populaciji od 15 do 24. Logično, stope nezaposlenosti unutar tog dijela populacije su više prvenstveno zbog jedne temeljne karakteristike te dobne kohorte: jako je malo osoba unutar nje završilo visoko obrazovanje. Sukladno tim podacima, nezaposlenost mladih u Hrvatskoj unutar populacije od 15 do 24 (studeni 2009.) iznosila je preko 27%. Ranije isticani podaci za RH odnose se na populaciju od 15 do 29 godina života.
