Kolona zaborava

Teško da bi kakav strani promatrač na kraju ove 2008. mogao naći mnogo zajedničkog, siromašnom Vukovaru i bogatijoj Puli, ali ti gradovi danas ipak dijele zajedničku sudbinu. Sudbina je to najskupljih gradova u Hrvatskoj i malo je nade da će ih tako skoro neke bogatije sredine skinuti s neslavnog trona. Vukovarci i Puljani moraju, kako bi preživjeli mjesec, potrošiti bar 7.000 do 7.400 kuna. Ili 700 kuna više od Zagrepčana ili 900 kuna više od Varaždinaca. Znamo li da su u Vukovaru prosječne plaće ipak dvostruko niže od prosječnih pulskih nimalo ne čudi što se grad na Dunavu ni punih 17 godina od rata ne može probuditi iz postratne kome. Tzv. kolone sjećanja, koje kroz njega protutnje svakog 18. studenoga, na trenutak, podsjete na herojsku prošlost, ali Vukovar ne bude. Štoviše, čini mi se kako nakon svake studene kolone potone još dublje u tužan san zaboravljenoga grada. I ove su godine na čelo kolone stali predsjednici države, Vlade i Sabora, Stipe Mesić, Ivo Sanader i Luka Bebić, u pažljivo odabranim odijelima koja pojedinačno prosječno stoje bar dvije prosječne vukovarske plaće (3.500 kuna). I ove je godine Mesić ponovio frazu koju stalno ponavlja i za samu Hrvatsku, elem, da to mora biti bogat prostor proizvodnje i izvoza. Bebić je ustvrdio da se Vukovar danas obraća s povjerenjem budućnosti i da je to jamstvo njegove budućnosti. Zbilja svašta trabunja predsjednik Sabora u danima kada cijeli svijet, a ne samo Hrvatska, strepi od budućnosti i potpunog gospodarskog sloma. I nije ga nimalo zbog toga sram, a u njegove riječi posvećene Vukovaru ne vjeruje više valjda ni vlastita mu supruga. A Djed Bezličnjak, dr. Ivo Sanader, na 17. obljetnicu pada Vukovara tvrdi kako je iz godine u godinu sve vidljivije da se u Vukovar ulaže i da Hrvatska ulaganjima vraća Vukovaru sve što je taj grad učinio u Domovinskom ratu?! Bože oslobodi! Opsada Vukovara trajala je tri mjeseca, izginulo je više od dvije tisuće ljudi, 7.000 osoba završilo je u srpskim konclogorima, prognano je 22.000 stanovnika, uglavnom nesrba. I danas je nepoznata sudbina još 350 Vukovaraca. Pa da vidimo što brojke kažu kako to hrvatska vlast vraća dug Vukovaru. Dakle, osim što je najskuplji grad, Vukovar je i rekorder prema nezaposlenosti - više od 28 posto radno sposobnog stanovništva ne radi i nema nade da će uskoro pronaći radno mjesto. Vukovar je najsiromašniji grad, s najnižom prosječnom plaćom u državi. Od prijeratnih 46.543 stanovnika u Vukovaru danas živi 31.670 građana, zaposlenih je samo 10.989, a umirovljenika 6.000. Stvarno im Bebić i Sanader vraćaju dug za priznanje Hrvatske. Njih dvojica posljednji put su Vukovar posjetili proljetos, privatno, kako bi tamo proslavili 70. rođendan ministra kulture Bože Biškupića. Na party za ekipu u vukovarskom hotelu Lav otputovali su iz Osijeka (sa sabora HDZ-a) privatno službenim avionom Vlade, a to nas je stajalo najmanje 5.000 dolara. Tome valja pridodati i nekoliko tisuća kuna koje su se potrošile na osiguranje predsjednika Vlade i Sabora. Nije se tada razmišljalo o štednji, tada smo bili najuspješnija država regije, pokrenuta Hrvatska, nismo tada imali ni mafiju niti je korupcija bila neki veliki problem, a Sanader je, sjećamo se, vozio u petoj brzini. Sobni bicikl. I sad tako napumpan stezao bi nam remen, ukida Božić zbog čega nam se smije doslovno cijeli svijet - čak i Kazahstanci, od nervoze zbog kronične nestašice celofana kojim se umatao smrad teško diše, al' uspravan korača na čelu vukovarske kolone sjećanja. Uspravan jer duboko negdje pod unikatnom Guccijevom košuljom u njemu još živi nada da korača na čelu kolone zaborava. Jer, zaborav i samo zaborav, bilo da je riječ o Vukovaru, našem životnom standardu ili mafiji, smaknućima Ivane Hodak, Ive Pukanića i Nike Franjića, brutalnim premlaćivanja Josipa Galinca i Dušana Miljuša, jedino je što još može spasiti bezličnog, bahatog i kronično neuspješnog premijera Sanadera i njegovu džabalebarošku ekipu savršeno iscrtanu u iskrivljenom liku Luke Bebića.