Srpske vlasti su ovaj petak najzad poklekle pred prijetnjama ekstremista i javno priznale da najveću moć i najšira prava imaju upravo oni koji prijete huliganskim istupima
"Na Balkanu još uvijek ima onih koji osvetom i mržnjom hrane svoj patriotizam i ambiciju da budu jači i drugačiji", izjavio je predsjednik Srbije Boris Tadić na subotnjoj komemorativnoj svečanosti posvećenoj žrtvama nacizma u Jajincima. Bio bi to početak prikladnog govora da Tadić nije zastranio u već nekoliko narednih rečenica. Reći da se u Srbiji čvrsto vrednuje antifašistička tradicija, da se svaki čovjek prihvaća kao ravnopravni član društva te da će on osobno i dalje braniti ustavna prava svih građana, mir i jednake mogućnosti za sve, i to samo dan nakon što su srpske vlasti u suradnji policijom uspjele po drugi put u tri godine spriječiti održavanje beogradskog Pridea, apsolutno je ridikulozno.
Iako je otkazivanje skupa označio kao zaštitu LGBTIQ populacije, jedan od navodno vodećih regionalnih mirotvoraca je uslišavanjem želja ministra unutarnjih poslova Ivice Dačića i beogradskog gradonačelnika Dragana Đilasa dao do znanja da još uvijek nije u stanju zaštiti prava građana unutar vlastitog dvorišta. A i zašto bi kada se, prema riječima prvog policajca u zemlji, ta ista prava, ako su u pitanju sigurnosni razlozi, uskraćuju i u demokratskoj majci Americi. Da je tome tako, najbolje svjedoče brutalna hapšenja prosvjednika s Wall Streeta, koji isključivo narušavaju sigurnost sustava, a koji, baš poput onog kojeg predvode balkanski lideri, proizvodi nejednakosti u svim segmentima ljudskog života.
Kada već državnim institucijama nije mio slogan "Ljubav. Normalno.", vrijeme je da za početak djeluju pod onim, za ovdašnje uvijete daleko prikladnijim - "Klerofašizam. Nenormalno."
Neosporno je da je neodržavanju ovogodišnjeg Pridea najviše kumovala sama policija čiji je sindikat redovito slao priopćenja u kojima je jasno dao do znanja da će, ukoliko se Pride uopće održi, policija nesebično obustaviti čuvanje javnog reda i mira u korist štovatelja fašističkih ideologija. A bez obzira na drugačiji rasplet događaja, srpske vlasti su ovaj petak najzad poklekle pred prijetnjama ekstremista i javno priznale da najveću moć i najšira prava imaju upravo oni koji prijete huliganskim istupima. Time su verificirale šovinistički poligon za obuku patriota, čijem razvoju policija, sudstvo, crkva i obrazovni sustav ionako već daju nesebičan obol. Kako već godinama ne čine gotovo ništa da se obračunaju s desničarskim ekstremistima, koji ne biraju sredstva dokazivanja ukoliko im se dirne u nezasluženo herojstvo "utamničenih" generala, kosovsko pitanje ili pak "čistoću" vlastite nacije, odluka o zabrani održavanja Pridea samo je dokaz kako državne institucije ne vide problem u tome da indirektno budu produžena ruka klerofašističkih organizacija. Ta ista ruka, nalik onoj Amfilohija Radovića, redovito će pomilovati srpske sinove blagim ili nikakvim kaznama i dopuštanjem neometanog djelovanja njihovih grupa. A da se slučajno beogradskim ulicama ponovno ne bi lila krv onih koji su suodgovorni za kreiranje sustava uvrnutih vrijednosti, onda je, dakako, logičnije uskratiti pravo na okupljanje onima koji zagovaraju ljubav i mirotvorstvo.
Koliko god bile utemeljene kritike na račun tema, okvira i način održavanja pojedinih balkanskih prideova i koliko god je istinito da je prošlogodišnji beogradski Pride održan zbog pritiska iste one Europske unije, koja je zatvaranjem hrvatskih pretpristupnih pregovora u poglavlju 23. dokazala kako joj poštivanje ljudskih prava i nije toliki prioritet, u društvima u kojima vlasti prešutnim odobravanjem pogoduju razvoju šovinizma, održavanje bilo kakvog pridea je potrebno. A kada već državnim institucijama nije mio slogan "Ljubav. Normalno.", vrijeme je da za početak djeluju pod onim, za ovdašnje uvijete daleko prikladnijim - "Klerofašizam. Nenormalno."
beograd_pride__610.jpg
