Kino emancipacije, peti dio – Dva tjedna u drugom gradu
Godina je 1962., doba kasne klasike u Hollywoodu je na zalasku – već tri godine ima kako je novi val zauvijek promijenio tok povijesti filma – a s njime i doba widescreena, mjuzikla, blještavog tehnikolora i star-sistema. Ima li bolje osobe da se oprosti s tom dekadentnom erom Hollywooda od Vincentea Minnellija, čije je ime u naslovu barem jedne knjige o "smrti klasičnoga filma" i slavljenoga u Cahiers du cinema kao redatelja koji snove pretvara u materiju?
Otac modernoga mjuzikla ostao je s vremenom ipak čovjek u sjeni, vezan isključivo za jedan studio (MGM), nikad naširoko slavljen kao kanonski Autor, kako se to dogodilo s njegovim suvremenicima Fordom, Hawksom, Walshom, pa čak i Wylerom ili Wilderom. No Minnellijeve mjuzikle svi znaju – Srest ćemo se u St. Louisu, Priče s Broadwaya, Amerikanac u Parizu, Diži zavjesu, Gigi. (Filmofili pak ističu melodrame Neki su dotrčali, Čaj i simpatija, Žudnja za životom, Grad iluzija, Kuća na brijegu i Dva tjedna u drugom gradu.) Ante Peterlić istaknuo je, kao temelje Minnellijeva stila, funkcionalno i spektakularno korištenje tehnikolora, ekspresivno baratanje vedrim ugođajima nedjeljivih osnovnih boja (crvena, žuta, plava), inovativnost u inkorporaciji koreografije u prizore, vizualnu rafiniranost. Vatromet boja, glazbe, plesa i widescreena čini Minnellija vrhunskim redateljskim primjerom klasične mizanscene 1950-ih.
Minnellijev kasni film Dva tjedna u drugom gradu (1962) u widescreenu predočava priču o pravljenju filma (američki producent u Rimu) te je stoga idealan parnjak filmu koji ćemo prikazati u lipnju – Godardovu Preziru (1963) – da bi se razvidno objasnio prijelom koji se u filmskoj stilistici dogodio oko 1960. Ova dva filma uz narativnu okosnicu – snimanje filma u internacionalnoj produkciji – dijele i mnoge motivske sklopove (igre moći i žudnju koja vodi prema tragičnom kraju). Ipak, oni ne mogu biti različitiji. Razlike koje postoje među njima svakako je moguće uobličiti kao posljedicu jaza koji se otvara između klasičnog i modernističkog filma ili holivudskog narativnog i europskog art filma. No, u njihovoj pozadini leži dublje estetičko pitanje koje je moguće povezati s načinom poimanja mizanscene u svakom od ovih filmova i, kako sugerira Adrian Martin, u filmu kao mediju tijekom čitave njegove povijesti. Što se promijenilo između 1962. i 1963., tijekom samo jedne godine koja dijeli Minnellijev i Godardov film, i tako presudno obilježilo razvoj mizanscene i načina na koji razmišljamo o njoj? Odgovor ćemo pokušati dati na posljednjim dvama susretima prvog ciklusa Kina emancipacije.
Bruno Besana – Višak ničega: destrukcija, ispražnjenje i intenziviranje
Čini se da ideja destrukcije mijenja predznak, kako u polju teorije tako i u umjetničkim praksama 20. stoljeća: ne samo da se destrukcija više ne odbacuje kao sasvim besmisleno nasilje, već se također ne shvaća ni samo kao negativni pars destruens, koji otvara prostor za stvaranje nečega novoga. Od urušavajućih struktura Matta-Clarka ili Rachel Whiteread, Ulayovih iščezavajućih fotografija, preko Le Corbusierova Plan Voisina do Maljevičeva zahtjeva da se sve slike u Rusiji spale, pojavljuje se ideja da promišljanje pepela i ruševina može biti plodno tlo iz kojeg mogu izrasti nove ideje i forme, te da stoga urušavanje strukture samo po sebi predstavlja novi oblik i novu priču koja govori o nečem bez presedana.
Besana istražuje kako su nekoliko ključnih trenutaka u umjetnosti 20. i 21. stoljeća pogodili u srž problema koji je u isto vrijeme mučio politiku i filozofiju: kako proizvesti novu ideju oslobođenu od svakog dijalektičkog odnosa s onim što bi ta ideja trebala prevladati. Dugim riječima, kako zaobići mrtvu točku negativnosti.Fokusirajući se na nekoliko primjera – od filmova Jia Zhang-Kea do suvremene noise glazbe – u kojima je proces destrukcije identičan izgradnji novog, Besana će nastojati ocrtati kako se takva konstruktivnost destrukcije može postići različitim strategijama ispražnjenja i intenziviranja. Od gomilanja predmeta i simbola Dietera Rotha, povezanog sa stalnim procesom truljenja, do korištenja šutnje kao Kampfplatza Johna Cagea, gdje sukobljeni zvukovi iznova oblikuju prostor glazbe, čini se da umjetnost odražava i različito artikulira dvostruka nastojanja politike i filozofije da intenziviraju proturječja sve do točke usijanja te da novu ideju proizvedu suspenzijom ili brisanjem svih veza s danim sredstvima reprezentacije.
Ovo se predavanje održava u sklopu većeg projekta pod nazivom Fiat Vacuum, o povijesti figure praznine u 20. stoljeću, kojeg Besana vodi s Ozrenom Pupovcem u vidu različitih seminara, konferencija i radionica na nekoliko europskih institucija.
Bruno Besana predavao je filozofiju na Paris VIII i Bard Collegeu u Berlinu. Autor je nekoliko članaka o suvremenoj filozofiji – o misli Jacquesa Rancièrea, Gillesa Deleuzea i Alaina Badioua, a također i prevoditelj s francuskog i engleskog na talijanski jezik. Bio je dijelom ICI Kulturlabora u Berlinu te Jan van Eyck Academie u Maastrichtu, te je jedan od osnivača kolektiva Versus Laboratory.



