"Uvijek će svak govoriti: ‘Ajde vidiš, baš je eto, baš izgleda k’o žensko.’ Ali nikad nećeš biti... žensko. Jednostavno to ne postoji. [...] Jednostavno Ante, ne možeš se promijenit... hormoni i tvoje rođenje. Jednostavno ne može. [...] Možeš jedino odrezat i drugo nemaš. I šta ćeš onda? Nemaš ni jedno ni drugo".
Navedeni citat je iz videa Anite Prše, i uz seriju fotografija dio je rada pod nazivom Kava je odlična kojega umjetnica predstavlja u Galeriji VN. On je izvadak iz svakodnevlja mlade transrodne osobe i sažima polje zahvaćanja ne-heteronormativnih subjekata u jednoj prosječnoj obitelji.
U slučaju autorice, mogućnost da se uopće razgovara o temi procesa prilagodbe spola, ili odluci da se iz testosteronskog tipa tijela pređe u estrogenski, ima preduvjet: ritual.
Ritual za umjetnicu ima veliki značaj: "U raznim ritualnim događanjima pronašla sam siguran prostor za dublje upoznavanje i prihvaćanje same sebe. Ustrajnost u izvršavanju ponavljajućih radnji rituala, distancirajući se tako od ‘realne’ svakodnevice, omogućilo mi je bezbrižno maštanje i zamišljanje osvještavajući time svoje duboke želje i fantazije. Ritual je postao mjesto realizacije imaginarnog svijeta gdje sam uspjela osnažiti svoj ženski identitet".
On je za umjetnicu zaštićeno mjesto u kojem je i najintimnije, a u ovom slučaju, i najdramatičnije teme moguće verbalizirati te "staviti na stol" svjetonazore. Ritual jest sigurna zona, ali za utišanu višestruku dramu. Ona se sastoji od teme o kojoj je teško razgovarati, te stvarnosti koju akteri proživljavaju. Konzervativna majka koja je rodila sina svjedoči njegovoj tjelesnoj i emotivnoj transformaciji u ženu, i nema znanja do kojega stupnja je moguća promjena.
Jedina mogućnost koju ona vidi jest kastracija. Kavu ispija i baka koja gotovo ne govori, no kazuje ključne riječi po kojima je i rad dobio ime: Kava je odlična.
Željom da se ritual redovito ponavlja, majka i baka neizravno odobravaju svojoj kćeri i unuci da bude njegov neizostavan dio, bez obzira na njezin proces promjene, za majku zasigurno radikalne.
Video rad Anite Prše dokumentarnog je i osobnog karaktera. Bez spektakla, bez predstave, umjetnica usmjerava gledatelja na geste i glas, na izrečeno i neizrečeno. Postavljanjem kadra tako da se ne vide glave protagonistica, autorica ne samo da štiti ili izmiče identitete bližnjih, već pojačava efekt glasa.
U glasovima majke i bake nema transfobije, no svakako ima trans-predrasuda. Cijeli događaj dodatno prati jednoličan glas autorice-naratorice.

