Neposredno nakon dolaska na vlast, dok ju je većina smatrala Ivinim potrčkaralom, premijerka Kosor je u Saboru izjavila da je spremna uhvatiti se u koštac sa svim „vrućim" krumpirima i od njih napraviti krumpir salatu. Svakako, najveći i najvreliji krumpir je posrnula nacionalna ekonomija. Prije nekoliko dana, premijerka je iznijela, kako je rekla, „svoj" plan izlaska iz krize. No, prije negoli se upustimo u analizu njezina plana, korisno je napraviti uvod u dva suprotna ideološka viđenja uzroka i rješenja krize.
Iako premijerka nije prezentirala istraživanja hoće li neto-efekt kombinacije ukidanja poreznih olakšica i smanjenja poreza rezultirati ukupnim smanjenjem ili povećanjem poreznih prihoda države (što nešto govori o „dubini" razrađenosti njenog programa), za očekivati je da će neto-efekt ipak biti smanjenje poreznih prihoda države
Arapske države izvoznice nafte, uvrijeđene zapadnjačkom politikom prema Izraelu i Palestincima, odlučile su uvesti naftni embargo, što je dovelo do povećanja cijena nafte s otprilike jednog dolara po barelu na početku sedamdesetih na oko 40 dolara na kraju desetljeća. Rezultat svega bila je nova recesija, koja je ovaj put bila popraćena i rastućom inflacijom. Naime, rast cijena nafte za sobom je povukao i cijene svih ostalih proizvoda. Zapadne vlade vođene keynezijanskom logikom, počinju povećavati potrošnju kako bi izašle iz recesije. Međutim, umjesto povećavanja proizvodnje, državna potrošnja je samo dodatno povećavala cijene. Nakon nekog vremena, postalo je jasno da keynezijanska država ne samo da ne doprinosi rješenju problema, već ga i pogoršava, što je širom otvorilo vrata neoliberalima da ponovo preuzmu dominantnu ulogu na ekonomskoj sceni.
Ova dva primjera pokazuju dva viđenja ekonomije - prema keynezijanizmu država je nužna za stabilnu ekonomiju, dok je prema liberalizmu/neoliberalizmu država uzrok nestabilnosti. I dok se keynezijanizam pokazao uspješnijim u borbi protiv nezaposlenosti, neoliberalizam se pokazao uspješnijim u borbi protiv inflacije. Sljedeće pitanje je koja škola bolje objašnjava aktualnu krizu. Poput velike gospodarske krize, trenutna kriza počela je slomom burze, koji se brzo preselilo u „realni" sektor i doveo do masovnih otpuštanja. Istodobno, inflacija je cijelo vrijeme bila niska. Budući da je problem postala nezaposlenost, a ne inflacija, gotovo sve države počele su provoditi keynezijanski program velikog povećanja državne potrošnje kako bi se povećala ukupna potražnja i spriječio dodatni pad proizvodnje i zaposlenosti. Međutim, iako je kriza pogodila gotovo cijeli svijet, problemi nisu isti u svim zemljama. U zemljama poput SAD-a, Islanda ili Velike Britanije, osnovni problem je kolaps financijskih sustava. U drugim zemljama, poput Grčke, Španjolske, Portugala, osnovni problem je model razvoja koji je počivao na potrošnji, a ne na proizvodnji, i koji se stoga morao financirati vanjskim zaduživanjem. Budući da je svjetski financijski sustav bio uzdrman, mogućnost ovih zemalja da svoj životni stil održavaju zaduživanjem je bila znatno otežana. Nije teško pogoditi u koju skupinu država spada Hrvatska. Naime, hrvatski bankarski sektor je jedan od najzdravijih i najprofitabilnijih dijelova hrvatske ekonomije. Jedini izuzetak je Hrvatska poštanska banka, jedina banka u državnom vlasništvu, koja je u Sanaderovo vrijeme više ličila na Caritas negoli na ozbiljnu financijsku instituciju. Osim toga, opće je poznata ljubav Hrvatske prema vanjskom zaduživanju. Stoga, prije nego krenemo na analizu premijerkinog programa za spas Hrvatske, korisno je osvrnuti se na politike koje provode naše sestrinske mediteranske zemlje.
Španjolska, Grčka i Portugal su 2009. kroz veću državnu potrošnju pokušale pomoći svojim ekonomijama. Hrvatskoj tako što nije palo na pamet
Kada se govori o smanjenju udjela države u BDP-u za tri posto do 2020. godine, što je vrlo specifičan cilj u usporedbi s pričicama o centralizaciji i OIB-u, bilo bi vrlo korisno pobliže znatismanjenje kojih stavki u udjelu države će dovesti do tog smanjenja
Za razliku od ove tri zemlje, Hrvatska 2009. godine nije provodila keynezijanske politike pumpanja ukupne potrošnje. Umjesto toga, ona je povećanjem poreza i uvođenjem novih, famoznog harača, zapravo aktivno radila na smanjivanju ukupne potrošnje. Zbog toga vjerojatno proživljavamo dublju krizu nego bi trebali. No, s druge strane, proračunski deficit Hrvatske je neusporedivo manji od naše mediteranske „braće". Stoga, umjesto povećanja poreza koje najavljuju Grčka i Portugal, premijerka Kosor najavljuje vjerojatno smanjenje poreza. Ukida se "harač", smanjuju se porez na dohodak i neporezna davanja poput vodnih doprinosa. S druge strane, ukidaju se porezne olakšice, koje su inače koristili uglavnom imućniji slojevi. Iako premijerka nije prezentirala istraživanja hoće li neto-efekt ove kombinacije ukidanja poreznih olakšica i smanjenja poreza rezultirati ukupnim smanjenjem ili povećanjem poreznih prihoda države (što nešto govori o „dubini" razrađenosti njenog programa), za očekivati je da će neto-efekt ipak biti smanjenje poreznih prihoda države. Iako bi smanjivanje poreza moglo biti najava nekih zakašnjelih keynezijanskih politika pumpanja ukupne potrošnje, čini se da ovdje toga neće biti. Naime, uz smanjenje poreza, najavljuje se i paralelno smanjenje državne potrošnje, kako bi se udio države u BDP-u smanjio za tri posto do 2020. Vlada namjerava smanjiti državne izdatke kroz smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi za oko pet posto, i to prema „portugalskom" modelu jedan novi zaposleni za dva stara. Potom, vlada namjerava uštedjeti i neisplatom božićnica i regresa u 2010. godini, kao i ograničavanjem vremenskog roka za primanje pune naknade za nezaposlene.
Ukratko, čini se da će sve četiri države, uz izuzetak Grčke, kojoj još uvijek ozbiljno prijeti bankrot, završiti na sličnom cilju, iako će tamo doći različitim putovima. S jedne strane, Španjolska, Grčka i Portugal su 2009. kroz veću državnu potrošnju pokušale pomoći svojim ekonomijama. Hrvatskoj tako što nije palo na pamet. Međutim, zbog toga ostale zemlje u razdoblju od 2010. do 2013. godine najavljuju „antikeynezijanske" politike smanjenja državne potrošnje i povećanja poreza. Hrvatska je barem što se tiče javnih financija u boljoj poziciji. Hrvatski program gospodarskog oporavka se teško može nazvati keynezijanskim, međutim, sigurno nije ni anitkeynezijanski. Zbog toga što nije povećavala deficit kako bi pumpala ukupnu potražnju u 2008. i 2009. poput ostalih mediteranskih zemalja, Hrvatska u razdoblju od 2010. do 2013. godine može smanjivati državnu potrošnju uz smanjivanje poreza, što je sigurno manje bolna kombinacija od one u kojoj porezi rastu, a državna potrošnja pada. Međutim, kao što sam već napomenuo, lako je moguće da je cijena ove „pogodnosti" nepotrebno duga i duboka recesija.
krumpir_salata.jpg
Hoće li smanjenje zaposlenih u javnom sektoru srušiti jedan postotni bod? Hoće li ostatak ekonomije rasti puno brže od javnog sektora pa tako srušiti 1,5 postotnih bodova? Iznošenje ovih podataka pokazalo bi da je program temeljen na znanstvenom promišljanju i korištenju ekonomskih modela; bez toga, zvuči previše ad hoc i neozbiljno
Ukupno gledano, program premijerke Kosor ne predstavlja ništa novo i temelji se na već dobro poznatim činjenicama o preskupoj i neučinkovitoj javnoj upravi. Slično tomu, neke mjere su prepisane od drugih zemalja, npr. portugalski model dva stara za jednog novog radnika. S druge strane, puno toga u ovom programu nije dorečeno, i bazira se na uopćenim formulacijama bez specificiranih ciljeva i načina na koji će ih se ostvariti. Primjerice, kada se govori o smanjenju udjela države u BDP-u za tri posto do 2020., što je vrlo specifičan cilj u usporedbi s pričicama o centralizaciji i OIB-u, bilo bi vrlo korisno znati pobliže smanjenje kojih stavki u udjelu države će dovesti do tog smanjenja. Hoće li smanjenje zaposlenih u javnom sektoru srušiti jedan postotni bod? Hoće li ostatak ekonomije rasti puno brže od javnog sektora pa tako srušiti 1,5 postotnih bodova? Iznošenje ovih podataka pokazalo bi da je program temeljen na znanstvenom promišljanju i korištenju ekonomskih modela. Bez toga, to zvuči previše ad hoc i neozbiljno. Uz sve ove nedorečenosti i sličnosti s programima drugih zemalja, postavlja se pitanje zašto Vlada s ovim programom nije izašla puno ranije. Zar je čekala Sokratesa da „izmisli" 1 za 2 model? Zar joj toliko treba da shvati da je javna uprava prevelika i preskupa? Osim toga, program najavljuje i dodatno povlačenje države iz upravljanja ekonomijom. Iako je jasno da je hrvatska država loš gospodar, iz toga ne slijedi da je država kao takva loš gospodar, barem ne u svim situacijama. Nadalje, važno je upozoriti na događaje iz devedesetih. I tada su tranzicijske države bili loši gospodari i taj problem se pokušavao riješiti privatizacijom. Međutim, ono što se nije dovoljno uzelo u obzir je činjenica da korumpirana i nesposobna država može privatizaciju provesti na korumpiran i neadekvatan način. Loše gospodarenje autocestama sigurno košta hrvatsko društvo. Međutim, davanje autocesta u koncesiju kroz korumpirani i neadekvatno proveden natječaj će hrvatsko društvo koštati mnogo više.
