Hrvatska vlada je u pravu kada teži smanjenju poljoprivrednih subvencija, međutim, to radi na potpuno krivi način
Poljoprivreda je jedna od glavnih politika Europske Unije, i sve do nedavno je najveći dio proračunskih sredstava Unije bio namijenjen upravo poljoprivredi. U ovogodišnjem proračunu poljoprivredi je dodijeljeno 43,8 milijardi eura, odnosno 31 posto ukupnih proračunskih sredstava. Jedina veća stavka je kohezijska politika, odnosno fondovi za pomoć nerazvijenim europskim regijama, koji dobiva nešto više od 35 posto sredstava. Najveći dio ovog kolača dobiva Francuska (oko 20 posto), potom slijede Španjolska, Njemačka i Italija (između 10 i 15 posto). Međutim, uzme li se u obzir broj stanovnika, najveći 'dobitnici' su Grčka i Irska, što je poprilično iznenađujuće, budući da na poljoprivredu u Irskoj otpada samo 0,9 posto BDP-a. Najveći dio sredstava dobivaju veliki agrobiznisi i veleposjednici. Tako 74 posto sredstava završava u rukama samo 20 posto poljoprivrednih subjekata, dok 70 posto subjekata koji dobivaju najniže poticaje dobiva svega 8 posto ukupnih sredstava za poljoprivredu.
Temelji zajedničke poljoprivredne politike su postavljeni Rimskim sporazumom 1957. godine, dok se s njezinom primjenom započelo 1962. Značajna reforma poljoprivredne politike Unije pokrenuta je 2003. godine. U prijašnjim razdobljima Unija je poticala proizvodnju. Dakle, što više poljoprivrednici proizvode, to više subvencija dobivaju. Međutim, ove politike dovele su do prekomjerne proizvodnje hrane, koja se onda ili uništavala ili izvozila u zemlje u razvoju. Oxfam, kao jedna od najmoćnijih organizacija za borbu protiv siromaštva, dugo je upozoravao na štetne posljedice ovih politika za zemlje u razvoju. Naime, farmeri u tim zemljama nisu mogli konkurirati europskim proizvodima, koji su koristili najmoderniju tehnologiju, a usto im je i cijena znatno snižena zbog silnih EU-subvencija. Pregovori o novoj rundi trgovinski liberalizacije (Runda iz Dohe) su propali prvenstveno zbog protekcionističkih poljoprivrednih politika EU-a i Sjedinjenih Država, koji su golemim subvencijama i visokim carinama štitili svoju poljoprivredu. Europska Unija je pokušala reagirati na ove opravdane kritike, te subvencije više ne veže uz proizvodnju, već uz veličinu obradivih površina, i to s oko 250 eura poticaja po hektaru. Umjesto kvantitete, Unija počinje poticati kvalitetu. Više nije cilj proizvesti što više hrane, već hranu što veće kakvoće, koja usput ostvaruje i veće prihode.
Hrvatska provodi šok terapiju. Prvo obeća, onda jednostavno objavi da to ne želi ili ne može ispuniti, a raja neka se snalazi kako umije i zna
Vlada je u vrlo kratkom vremenu uspjela dva puta pogaziti svoju riječ. Prvi put kad je smanjila poticaje uz obrazloženje da je državna kasica prasica prazna, a drugi put kada je priznala da država ipak ima sredstava za isplatu poticaja poljoprivrednicima. Stoga je prvi korak reforme određivanje dugoročnog plana razvoja poljoprivrede te vraćanje kredibiliteta državi, čak i pod cijenu gubitka popularnosti. Jasno, država ima pravo da neke ugovore barem privremeno promijeni jer je pred bankrotom. Međutim, ukoliko je to učinila, poput Grčke, onda ne smije posrnuti pred prosvjedima. Državi bi bilo dozvoljeno gaziti zadanu riječ samo kada nema nikakvih drugih mogućnosti. Vlada je svojim pristajanjem na neke financijske zahtjeve seljaka priznala da je pogazila obećanje prije nego što je iskoristila sve druge opcije financiranja, čime je jasno pokazala koliko riječ Vlade malo vrijedi.
Zbog neodgovornosti države i nedostatka dugoročnog plana razvoja, našim poljoprivrednicima se ne isplati ulagati u radikalnu reformu njihove proizvodnje, jer nemaju pouzdane informacije u kojem smjeru bi ta reforma trebala ići
U konačnici, reforma poljoprivrede mora ići u smjeru smanjivanja udjela poljoprivrednika u aktivnoj radnoj snazi. U Hrvatskoj ovaj udjel iznosi 8 posto, dok je prosjek unije 5 posto. Međutim, vidljiva je razlika između starih i novih članica. Primjerice, u Poljskoj se 18 posto radno aktivnog stanovništva bavi poljoprivredom, dok je u Britaniji i Belgiji taj broj ispod 2 posto. Ako gledamo ukupan broj poljoprivrednika, stare članice imaju 6 milijuna, dok tranzicijske zemlje sa znatno manjim brojem stanovnika imaju čak 7 milijuna poljoprivrednika. Stoga ne iznenađuje da se broj poljoprivrednika u tranzicijskim zemljama smanjuje za oko 2 posto godišnje, i s tim smanjenjem se moraju pomiriti i hrvatski seljaci. Naime, niti jedna zemlja nije se obogatila na paradajzu i kukuruzu. Razvojna politika se ne treba temeljiti samo na povećanju konkurentnosti, već i na prelasku stanovništva u sektore koji donose veću dobit. Jednostavno rečeno, vrlo učinkoviti proizvođač krumpira ne može ostvarivati dobit poput vrlo učinkovitog proizvođača softwarea. Poljoprivredni proizvodi su vrlo jednostavni i dodatna vrijednost ljudskog kapitala je mala. Želimo li povećavati naš dohodak, treba radnu snagu usmjeravati iz poljoprivrede u visokog profitabilne sektore poput farmaceutske industrije ili telekomunikacija.
Ukratko, želimo li uspješnu poljoprivredu, nužno je stvaranje dugoročnog plana razvoja poljoprivrede koji bi se trebao temeljiti na proizvodnji složenijih poljoprivrednih proizvoda, poput ekoproizvoda, te proizvoda visoke kvalitete. Drugo, država mora vratiti kredibilitet i povjerenje poljoprivrednika, jer bez toga poljoprivrednici neće provoditi u praksu ni najbolji dugoročni plan razvoja poljoprivrede. Konačno, ovaj plan mora biti dio sveukupnog dugoročnog razvojnog plana, a to znači da bi se i dalje trebalo smanjivati radno aktivno stanovništvo u sektorima sa niskom dodanom vrijednosti, poput poljoprivrede, i pokušati preusmjeriti te radnike u sektore sa većom dodanom vrijednosti. Na kraju, ovu reformu treba provoditi postepeno. Molim vas, dosta šok terapije!
