Jedno od važnijih političkih opredjeljenja naše zemlje odnosi se na povećanje broja visokoobrazovanih, čiji udio u radno aktivnom stanovništvu znatno zaostaje za prosjekom zemalja EU ili SAD-a. Povećanje pristupa visokom obrazovanju logičan je odabir strategije za realizaciju ovog cilja. No valja napomenuti da ovu strategiju nije nimalo jednostavno osmisliti niti provesti jer visokoškolska politika sadrži složenu unutarnju mrežu pravila i zakonitosti čije uvažavanje ima dalekosežne posljedice na trendove razvoja društva u cjelini. Korisna lekcija može se naučiti praćenjem inicijative britanske vlade Widening participation in higher education (Povećanje pristupa visokom obrazovanju) iz 2003. godine, odnosno brojnih izvješća i kritičkih analiza koje se kontinuirano pišu i objavljuju o toj inicijativi. Što je to povećanje pristupa visokom obrazovanju? Povećanje pristupa visokom obrazovanju ne znači samo osigurati veći broj upisnih mjesta na institucijama visokog obrazovanja i potom zabilježiti statistički podatak o većem broju diplomiranih studenata. Ključnu ulogu u ovim inicijativama predstavlja promišljanje o strukturi studentskog tijela kojem će se otvoriti pristup visokom obrazovanju i načinima na koji će se to realizirati. Najviše pozornosti izazvala je takva inicijativa britanske vlade Widening participation in higher education (DfES, 2003) o čemu su se u javnosti izjašnjavali brojni političari i stručnjaci. Naime, britanska vlada se opredijelila za povećanje broja studenata u dobi od 18-30 godina na 50 posto ciljane populacije do 2010. godine, naglašavajući pritom važnost da se visoko obrazovanje mora otvarati studentima iz manje privilegiranih društvenih grupa. Na početku 2005. godine, oko 2 milijuna studenata uključeno je u visoko obrazovanje, od toga 42 posto populacije u dobi između 18 i 30 godina.
Foto: Britanska vlada naglasila je važnost otvorenosti visokog obrazovanja obespravljenim društvenim grupama Unatoč zadovoljavajućim podacima o povećanju ukupnog broja upisanih studenata, ne može se govoriti o zadovoljavajućem načinu provedbe inicijative u cjelini. Povećanje broja studenata rezultiralo je tek djelomičnom promjenom strukture studentske populacije: zapažen je veći udio žena, starijih od 21 godine i nekih manjinskih etničkih grupa. No upozorava se da većinu studentskog tijela još uvijek čine pristupnici iz srednjih i viših društveno-ekonomskih slojeva društva. Udio studenata iz najnižih slojeva gotovo se nije promijenio u zadnjih 40 godina. Početkom 1980-ih godina udio takvih studenata porastao je sa 6 posto tek na 9 posto, dok je tijekom istog perioda zabilježeno povećanje broja studenata iz najbogatijih slojeva sa 20 posto na 47 posto. Zanimljivi podaci zabilježeni su i u pristupu visokom obrazovanju studenata iz različitih geografskih regija: kontinuirano mali postotak studenata bilježi se u ruralnim sredinama, u sredinama u kojima tradicionalno nije zabilježen veći postotak visokoobrazovanih ljudi te u onima koje su geografski udaljenije od visokoškolskih institucija. O istraživanjima uzroka smanjenog pristupa visokom obrazovanju Nije dovoljno (iako jest prijeko potrebno) identificirati dijelove populacije koji se tradicionalno manje uključuju u visoko obrazovanje, već je potrebno istražiti i uzroke njihovog manjeg uključivanja. O nedostatku financijske potpore ili strahu od duga zbog kreditiranja studija - iznimno važnim uzrocima smanjenog pristupa - bit će više riječi u osvrtima drugih autora. Mnoga istraživanja uzroka neadekvatne strukture studentskog tijela polaze pak od Bourdieuove rasprave o tome da visoko obrazovanje igra značajnu ulogu u reproduciranju socijalnih nejednakosti ukoliko se ne posveti veća pažnja promjeni stečenog socijalnog i kulturnog habitusa potencijalnih studenata (Bowers-Brown, 2006; Greenbank, 2007; Klemenčić i Fried, 2007 i dr.). Istraživači to potkrepljuju brojnim primjerima. Osnova svake rasprave o povećanju pristupa visokom obrazovanju i osiguravanju pravednog pristupa jest da pristup ponajprije ovisi o postignućima potencijalnih studenata u osnovnom i srednjem obrazovanju. Istraživanja pokazuju da su postignuća potencijalnih studenata tijekom nižih razina obrazovanja slabija kod onih koji dolaze iz manje privilegiranih sredina. Jedna skupina razloga leži u manjoj materijalnoj potpori koju obitelj može osigurati za učenje (adekvatan prostor za rad, pristup računalu i sl.), no čini se da veću težinu imaju razlozi koji se pripisuju zatečenom socijalnom i kulturnom habitusu.
Foto: O socijalnom i kulturnom habitusu uveliko ovisi čeka li ih visoka škola ili tvornica Veliki broj autora drži da se u obiteljima koje pripadaju višim društveno-ekonomskim kategorijama više njeguju vrijednost i važnost stjecanja boljih obrazovnih postignuća i takav kulturni habitus usvajaju i djeca. Osim toga, takve obitelji imaju ekonomsku snagu podupirati te vrijednosti plaćajući kvalitetnije obrazovanje i osiguravajući djeci sve što im je potrebno za učinkovitiji nastavak školovanja. Djeca iz nižih društveno-ekonomskih slojeva češće usvajaju drugačije vrijednosti: više se cijeni vrijednost što skorijeg zapošljavanja zbog stjecanja dodatnog izvora prihoda za obitelj, a izostaje i faktor (obiteljske) motivacije za ulazak u visoko obrazovanje uzrokovan manjkom informacija o mogućnostima koje pruža visoko obrazovanje. Djeca iz takvih obitelji češće razvijaju slabije ambicije i aspiracije, te imaju manje izraženu orijentaciju prema (drugačijoj) budućnosti. Stariji studenti uključeni u studij kroz sveučilišne inicijative povećanja pristupa također otkrivaju da u svojim obiteljima nisu razvili tzv. akademski habitus koji bi im olakšao uspješniju integraciju na studij (Redmond, 2006). Iako vođeni motivacijskim faktorima vezanim uz poboljšanje prihoda, vlastite pozicije u društvu i jačanja samopouzdanja, upozoravaju i na izražen strah od narušavanja dotadašnjih obiteljskih i osobnih odnosa zbog odlaska na studij. O mehanizmima povećanja pristupa visokom obrazovanju Uobičajeno je da najsnažnija inicijativa dolazi s vrha političke ljestvice, pa je tako i inicijativa britanske vlade - osim političke retorike - popraćena značajnom financijskom injekcijom potpore povećanju pristupa. U razdoblju od 2001/02. do 2007/08. godine Savjet za financiranje visokog obrazovanja Engleske (HEFCE) je dodijelio 392 milijuna funti institucijama visokog obrazovanja za aktivnosti povećanja pristupa (NAO, 2008), a zabilježena su još neka ulaganja koja direktno ili indirektno podupiru takve inicijative. Nisu pak dostupni precizni podaci o tome kako institucije visokog obrazovanja ulažu za to dobivena sredstva. Poznato je tek da britanske visokoškolske institucije u svoje strategije i akcijske planove moraju uključiti mehanizme vezane uz povećanje pristupa, iako se institucije značajno razlikuju s obzirom na pažnju koju posvećuju ovom pitanju.
Foto: Postoje li u hrvatskoj obrazovnoj politici mehanizmi koji djeci iz siromašnijih slojeva olakšavaju put prema visokom obrazovanju? Stručnjaci smatraju da se mehanizmi poticanja većeg ulaska u visoko obrazovanje (osim osmišljavanja adekvatne politike financijske potpore) moraju usmjeriti na tri ključne razine (Murphy i Fleming, 2003):
- obrazovne institucije na razinama koje prethode uključivanju u visoko obrazovanju (radi smanjivanja razlika u postignućima učenika iz nižih društveno-ekonomskih slojeva)
- poslodavce (radi osiguravanja bolje zapošljivosti diplomiranih studenata)
- obitelj, odnosno lokalnu zajednicu (radi boljeg informiranja o svrsi i važnosti uključivanja u visoko obrazovanje i jačanja obiteljske potpore za odlazak na studij).
Također se mijenjaju očekivanja prema visokoškolskim institucijama: institucije se svojim programima i projektima moraju približiti potencijalnim studentima i potrebama šire društvene zajednice (Williams, 2007). Ovime se zapravo revitalizira važnost njegovanja jedne od najstarijih i najvrjednijih misija sveučilišta - brige za kontinuirani razvoj i napredovanje društva u cjelini što i leži u srži ideje o povećanju pristupa visokom obrazovanju. Zaključak Obrazovna politika svake zemlje mora voditi računa o razvijanju adekvatnih mehanizama povećanja pristupa u visokom obrazovanju počevši od precizne analize zatečene i željene strukture studentskog tijela, kao i utvrđivanja stope rasta broja upisanih studenata. Komparativne analize pokazuju da je struktura neprivilegiranih slojeva društva različita u različitim zemljama, izdvajajući sasvim drugačije skupine i razloge zbog kojih se ne uključuju u visoko obrazovanje. Njima će biti prilagođeni i adekvatni mehanizmi povećanja pristupa: već su poznate implikacije inicijativa poput otvaranja ljetnih škola i tečajeva, sveučilišnih ureda za profesionalnu orijentaciju, volonterskih skupina za rad u zajednici, potpore za učenje u institucijama srednjeg obrazovanja, ugovori s poslodavcima i sl. Dakako, uz osiguranu financijsku potporu i stručni kadar koji će uspješno provoditi takve inicijative.
Popis literature:
Bowers-Brown, T. (2006). Widening Participation in Higher Education amongst Students from Disadvantaged Socio-economic Groups.
Department for Education Skills, DfES (2003). Widening participation in higher education. London: HMSO
Greenbank, P. (2007). Higher Education and the Graduate Labour Market: The „Class Factor“. Tertiary Education and Management. 13, 4, 365-376.
Klemenčić, M. i Fried, J. (2007). Demographic Challenges and Future of the Higher Education. International Higher Education. 47. www.bc.edu
Murphy, M. i Fleming, T. (2003). Partners in Participation: Integrated approach to widening access in higher education. European Journal of Education. 38, 1, 25-40.
NAO (National Audit Office) Value for Money Report: Executive summary. Widening Participation in Higher Education. (objavljeno 06.06.2008). www.nao.org.uk
Redmond, P. (2006). Outcasts on the Inside: Graduates, employability and widening participation. Tertiary Education and Management. 12, 2, 119-135.
Williams, J. (2007). Disadvantage in Higher Education: A view from the institutional careers service. Tertiary Education and Management. 13, 4, 349-363.
Tertiary Education and Management. 12, 1, 59-74.
Autorica: Doc. dr. sc. Vesna Kovač je zaposlena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i predsjednica je Udruge za razvoj visokoga školstva Universitas.
Kampanja Pravo na obrazovanje: Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
