Banjaluka je već tridesetih ima pozorište koje joj je u amanet ostavio Vrbaski ban. Sada je 2010 godina i dalje se koristimo istom zgradom. To je mjesto na kojem se mogu vidjeti razne stvari. Kako što teče predstava na sceni, tako se odvija i ona u publici. Kada je na repertoaru Teatarfest koji, tradicionalno, već treću godinu ima takmičarski karakter tada dramaturški komedija prerasta u dramu, pa u melodramu i očaj. Ulaznica ni za lijeka! Pozorište je malo. Ničim ne odaje da je pozorište. Kada Nebanjalučanima kažete "Vidimo se kod pozorišta" uglavnom odgovaraju "A gdje je pozorište?". Toliko je to jedna skromna i samozatajna građevina.
Ali Banjalučani vole tradiciju. U čemu god! Tradicija daje na značaju vječnim političkim kategorijama! Tako tradicija nastaje već nakon prve godine. Kada zatvarate novu manifestaciju u Banjaluci, pa koja god da je, morate naglasiti "da se nadate da će manifestacija postati tradicionalna" i "da ima veliki regionalni značaj', "da je najveća", pa ispalite parameter, "i jedina!". Ta jedinstvenost je posebna strast političkih poslenika, a kod njih su pare!
Kada zatvarate novu manifestaciju u Banjaluci, pa koja god da je, morate naglasiti "da se nadate da će manifestacija postati tradicionalna" i "da ima veliki regionalni značaj', "da je najveća", pa ispalite parameter, "i jedina!". Ta jedinstvenost je posebna strast političkih poslenika, a kod njih su pare!
A onda dođe nešto stvarno i jedinstveno u svojoj provokativnosti kao što je predstava Turbofolk Olivera Frljića, HNK Ivan pl. Zajc iz Rijeke, i samozatajni žiri se sakrije iza tradicije, pa nagradu dodijeli Brodu za lutke Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada koji bi se u teatrološkom smislu mogao gledati kao prabaka tog gore navedenog Turbofolka. Nisam pozorišni kritičar, amater sam posmatrač, publike prije svega, i vidjela sam gdje se malo odspavalo, a gdje su oči bile širom otvorene.
Kome manifestacija dodvorava i na koji način se nalazi mjera između ulizivanja donatorima i povlađivanja zahtjevima publike? Zašto na Turbofolku nije bilo političara? Zašto je bilo slobodno nekoliko prvih redova na toj predstavi, pa su jadnici koji su na ostalim predstavama stajali mogli tada da se udobno zavale i pogledaju šta su im to Riječani smjestili? Neko je dojavio intelektualcima "Ne dolazi, biće svašta!"
Zvijezde ovogodišnjeg Teatarfesta su jedan direktor pozorišta, jedan ministar kulture i sporta i ova bezobrazna riječka predstava. Kontroverzni Kokan Mladenović (ah, ta tako dobra riječ- kontroverzan), upravnik Ateljea 212 došao je sa predstavama Dundo Maroje Krusevaškog pozorišta i Kosa Ateljea 212 i na kraju Festivala obećao saradnju sa Narodnim pozorištem Republike Srpske iz Banjaluke. Hvala Kokane. Kontroverzan je i Kantonalni ministar kulture i sporta Emir Hadžihafizbegović iz Sarajeva. Oni koji ga ne vole citiraju mu političke govore, oni koji ga vole kažu "ajte nacionalisti, pa to je Bogoljub Šaulić!"
Predstave nakon festivala ostaju u sjećanju po detaljima izvedbe, ljepoti kostimografije, originalnim rješenjima ili ne ostaju ni po ničemu. Ostaju stajanja po ćoškovima jer su oni koji su karte dobili džaba morali malo da odspavaju. A spavati se u pozorištu ne može stoječki! Gledati može! Pa gledajte gospodo bestitulaši, stojte i odlažite nogama dok se neko ne sjeti da ovo nije početak prošlog vijeka i da voljeti pozorište znači voljeti i pozorišnu publiku i ponuditi joj malko veću salu od ove kojom se svi glumci zaprepaste kad izađu na scenu. Ta scena je odraz vaše kulture gospodo političari, a ne zgradurine koje ste sami sebi sagradili i namjestili neokolonijalnim rokokoom falsifikatorskog stila. Kamernost se ne nosi, u modi je monumentalnost! Hoćemo i mi jednog mamuta građevinskog. Pozorišnog!
Pa gledajte gospodo bestitulaši, stojte i odlažite nogama dok se neko ne sjeti da ovo nije početak prošlog vijeka i da voljeti pozorište znači voljeti i pozorišnu publiku i ponuditi joj malko veću salu od ove kojom se svi glumci zaprepaste kad izađu na scenu
I na kraju Kosa! Organizatorske lisice znale su da će svi da dođu da gledaju Kosu, da se prisjete mladosti, da budu viđeni ili da pogledaju predstavu koju je, kažu, u Beogradu do sada pogledalo 10 hiljada ljudi. Za osiromašen svijet koji dva puta prvrne 0,50 feninga, 30 konvertibilnih maraka je velika investicija. Za porodicu problem prerasta u nemoguću misiju. Ukoliko znate da sala ima 296 mjesta, želja da vidite predstavu raste. Kulminira činjenicom da gostujuće predstave možete vidjeti jednom u godini dana! Uglavila se nekako ta scenografija poslednje noći. Glumci su ulazili i izlazili na bočna vrata. Možda im se svidjelo? Mislim, oni vole da eksperimentišu i improviziraju. Nakon Sarajeva sa kojim se ubrzano obnavljaju sve veze, beogradska Kosa doputovala je u Banjaluku. Dobra je to predstava u svakom smislu! Beogradska. Posprdna. Šarmantna. Neka nova pobuna nekih novih generacija na način sentimentalno razumljiv njihovim roditeljima! Hippie unučići Let The Sunshine In!
Ali šta je sa svima onima koji bi takođe došli i uživali? Možda bi i pjevali. Kojima bi pozorište dva sata bijega iz beznađa i sirotinje? Gospodo, sagradite im novo pozorište već jednom! Sjetite se putujućih trupa koje su na konjskim kolima vukle scenu do najudaljenijih zabiti. Pozorište je sirotinjska zabava. Nije to za vas koji zgrćete milione! Mi idemo tamo da se vama smijemo i da nas iznova ubjede da nije još sve na prodaju. Evo obećavam, bićemo pametniji glasači. A i izborna je godina. Sramota je da se pogled sa zgrade vlade od sedamanest spratova spušta i spušta i spušta i jedva pronalazi taj zgraduljak. Pozorištance.
