Kad građani odustaju biti građanima

Političke stranke nalaze se u unutarnjoj krizi i čine transformaciju zbog vanjskih uzroka. To dovodi do sve većeg nezadovoljstva nositeljima demokratskog poretka, upozorio je politolog prof. Anđelko Milardović na predavanju održanom u Židovskoj općini, 3. prosinca u Zagrebu. Supstitucija političkih stranaka u krizi novim društvenim pokretima nije dobra, jer se ti pokreti boje centralizacije i čvrste organizacije, a bez toga nema učinkovite države, kaže Milardović. Unutarnja kriza političkih stranaka očituje se u raskoraku između formatiranja politike i života, nemogućnosti oblikovanja života preko stranaka, gubitak medijatorske uloge u društvu, a vanjski uzroci su dezorijentiranost u globalizaciji te nemogućnost kontrole unutarnjih i vanjskih rizika. Milardović je iznio i posljedice ovakvih kriza. To je, kao prvo, proizvodnja oligarhijskog sindroma odnosno vladavina nekolicine u praktično svim strankama. To vodi sve do cezarizma; što postavlja pitanje u kojem to političkom poretku živimo ako su temelj demokracije cezarističke stranke? Osim toga, tu su već poznate interesne skupine, klijentelizam, neprincipijelne koalicije, korupcija, netransparentno financiranje stranaka koje dovode do političke apstinencije, pada političke participacije i pada povjerenja u politiku. Milardović slikovito kaže da građani odustaju biti građani. Na višoj razini dolazi do sudara nacionalno-državne i trans-nacionalne politike. U predavanju se Milardović posebno obrušio na medije. Stranke gube medijatorsku ulogu između društva i države i to prelazi u ruke medija koji su u cijeloj igri izgubile pravi smisao komunikacije. Politički marketing i psihoanalitizacija politike su krivi za nepostojanje programa i naglašavanje forme umjesto sadržaja. Teatralizacija i medijalizacija politike razlog su današnjem stanju političke apatije. Zbog toga je hitno nužna unutarnja demokratizacija stranaka, transparentno financiranje, odustajanje od teatralizacije i povrat formativnom smislu politike, konsenzus u Hrvatskoj oko prošlosti i zaokret prema budućnosti te suočavanje s društvom rizika, zaključuje Milardović.

Milardovićeva vizija širokog zaokreta u politici na stare staze pomalo je utopijska . Očito je već sada da stare politološke metode 20. stoljeća ne vrijede. Smještanje stranaka na politički spektar od socijaldemokracije preko liberalizma do konzervativizma, s ekstremno populističkim lijevim i desnim, komunističkim i fašističkim strankama na lijevom odnosno desnom polu je stvar prošlosti. U europskom prostoru se primjećuje da sve stranke preuzimaju model Trećeg puta Anthonyja Giddensa, iako se govorilo o njegovom padu, i činjenici da je Tony Blair tim modelom popušio. No, centru se primiču i nekad postojani njemački CDU (die Mitte,od čega se sestrinskoj CSU u Bavarskoj diže kosa na glavi), talijanski komunisti, švedski socijaldemokrati, naši SDP i HDZ. To ima dvije posljedice; gubitak sadržaja, a povećanje spomenute teatralizacije, jer kad su programi slični kao jaje jajetu ne može postojati konstruktivna rasprava o njima. S druge strane, to znači jačanje ekstremista i to onih desnih; relativne pobjede Švicarske nacionalne stranke (SVP), lokalne pobjede nacista u Njemačkoj, antiimigrantski nastrojen Fogh Rasmussen u Danskoj, kao i primjer Poljske gdje praktički nema ljevije stranke od konzervativnih tzv. liberala. Razlog povećanju populizma koji je u Europi nanio već dosta nesreća i ratnih kataklizama ostavljajući ovaj naš kontinent u dubokim podjelama, krizama i poratnim nedaćama može se naći u frustraciji socijaldemokratskim strankama koje se više ne bore za prava radnika, konzervativnim strankama koje nastoje biti socijalno osjetljive i nama poznatim liberalnim udavačama. A tek koalicije – pa kako je moguće da konzervativni seljaci i liberali mogu imati slične vrijednosti? Radi se o dijametralno suprotnim vrijednostima, od legalizacije homoseksualnih brakova do liberalizacije poljoprivrednog tržišta. U tim situacijama je desni populizam postao jako privlačan osobama koje nemaju drugog izvora informiranja osim dnevnih tabloida i bigbrotherizacije svakodnevice. Na kraju krajeva, sama teorija političke kulture kaže da biramo one ljude koji su kao i mi sami.

Teatralizacija će stoga i dalje biti glavni dobitak za političke marketinške stručnjake, na žalost akademika željnih prave rasprave. S druge strane, pitanje je koliko su očuvane europske vrijednosti u političkom djelovanju, a koliko smo već svi pod teškim bremenom američkog neoliberalnog internacionalizma, onog neoliberalizma koji ostavlja pedeset milijuna vlastitih građana da umre, jer nema novaca za zdravstveno osiguranje u zemlji gdje se nikoga ne ostavlja nezaštićenog. Diktatura i represija novog doba? U redu je ako se europske zemlje udružuju s ciljem zaštite zajedničkih vrijednosti ili interesa, istovremeno tražeći na transkulturalnom polju neki magloviti europski identitet (isključiv prema ne-kršćanskim narodima, nažalost). No, da li će on omogućiti da se političke stranke bore za nacionalne interese u malim zemljama? Vidjet ćemo. ZERP se bliži...