Poslije skoro godinu dana pregovora iza zatvorenih vrata, uz švicarsko posredovanje, u Zurichu su 10. listopada ministri vanjskih poslova Turske i Armenije, Ahmet Davutoglu i Edvard Nalbandian, potpisali dva protokola o uspostavljanju diplomatskih odnosa i otvaranju granica. Ratificiranjem ovih dokumenata od strane zastupničkih domova dvije zemlje, oni će biti ozakonjeni i moći će se pristupiti njihovoj implementaciji. Ceremoniji potpisivanja su prisustvovali, pored ministrice vanjskih poslova Švicarske konfederacije Micheline Calmy-Rey, u ime europskih institucija Javier Solana, slovenski ministar vanjskih poslova Samuel Žbogar u svojstvu predsjedavajućega Ministarskog komiteta Europskog savjeta, te trojica ko-predsjednika Minsk grupe OESS-a, Sergej Lavrov, Hillary Clinton i Bernard Kouchner.
Razrješavanje pitanja masovnog stradanja armenskoga stanovništva u vrijeme Prvoga svjetskoga rata će prema dogovoru biti prepušteno Nezavisnoj međunarodnoj komisiji historičara. Današnje generacije Armenaca pamte taj stravičan događaj kao „genocid", u kojem je izginulo oko milijun njihovih sunarodnjaka, tadašnjih podanika Otomanske imperije. Dvadesetak država je svojim zakonskim aktima to također označilo kao genocid. Zahtijevalo se i od Turske da to isto učini. Paradoksalno, sam termin genocida ne postoji u armenskom jeziku, već se upotrebljava izraz meds jeghem, što se doslovno prevodi kao „užasna nesreća".
No pitanje „genocida" ima i teritorijalnu dimenziju. Pred muzejom je spomenik kojega čine dvije uske vertikale - ona viša simbolizira Veliku Armeniju, ovdje je nazivaju i Zapadnom Armenijom, što je područje današnje istočne Turske, gdje je do fatalne 1915. godine bio zavičaj većine armenskog življa. Tu se nalazi ogromna planina Ararat (ugasli vulkan, gdje se prema biblijskom mitu nasukala Noeva arka), koja je u danima bez naoblake vidljiva iz armenske prijestolnice. Simbol je armenskoga povijesnog kontinuiteta. Njezina stilizirana silueta nalazi se u grbu današnje države. Armenska Deklaracija o nezavisnosti, usvojena 1991. godine, uvrstila je Zapadnu Armeniju u armenski teritorij, a osnovni principi tog dokumenta su nešto kasnije proglašeni ustavnim temeljem nove države.
Manji obelisk predstavlja Malu, odnosnu današnju Armeniju, koja je opstala zahvaljujući boljševicima. Ovi su 1921. godine, prvo u Moskvi, a onda u Karsu, potpisali sa republikanskom Turskom ugovor kojim je definirana tursko-armenska granica (i tursko-gruzijska, i granica Turske prema Nahičevanu). Armenska je strana, tek 2006. usmenom izjavom tadašnjega ministra vanjskih poslova, potvrdila priznavanje te granice, ali ni Ustav ni grb nisu mijenjani. Ankara se nije zadovoljila takvom vrstom usmenoga izjašnjavanja, pa će u konačnoj implementaciji dogovora iz Zuricha i to morati biti pravno regulirano. To ujedno znači da će se Armenija definitivno odreći teritorijalnih pretenzija na dio turskog teritorija, što je za armenske iredentističke krugove, osobito u mnogoljudnoj armenskoj dijaspori u svijetu, ravno nacionalnoj izdaji.
Armenski nacionalni komitet Amerike optužio je američkog predsjednika Obamu da je izvršio neprimjeren pritisak na erevanski režim. Doista je njegova administracija, u koordinaciji sa Rusima i Francuzima (a te tri zemlje su kopredsjednice Minsk grupe OESS-a), trudila odmrznuti armensko-turski čvor, čak sebi pripisati zaslugu za potpisivanje sporazuma u Zurichu. Spomenuo sam prethodno ulogu državne tajnice Clinton u otklanjanju armensko-turskog nesporazuma uoči potpisivanja tog dokumenta. U SAD-u, većinom u Kaliforniji, naime, živi nešto više od 400.000 potomaka armenskih prognanika, koji su, kao što to često biva sa emigracijom, radikalniji od sunarodnika u samoj Armeniji.
No i vladajući blok Serža Sargsiana u Armeniji i Stranka razvoja i pravde (AKP) turskoga premijera Tajipa Erdogana raspolažu većinom u vlastitim parlamentima. Dakle, ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, protokoli će proći parlamentarnu proceduru. Njima je predviđeno uspostavljanje triju zajedničkih komisija - za ekonomsku suradnju, za bilateralna pitanja i za granice. Tim je radnim grupama namijenjena slična uloga kao Komisiji povjesničara. Njihove se rasprave mogu otegnuti, pa se samim tim i ratifikacija može odlagati. Može čak doći do paradokslane situacije da se usuglase stavovi o ekonomskoj suradnji (usprkos blokadi, koju je Turska nametnula Armeniji 1993. godine, trgovina između dvije zemlje i turistički promet se nesmetano odvijaju zaobilaznim putom preko Gruzije) i da se uspostave diplomatski odnosi, a da njihova zajednička granica ostane zatvorenom. Turska strana je do pred sam susret u Zurichu tvrdila da granica neće biti deblokirana sve dok se armenske snage ne povuku iz Nagorno Karabaha i okupiranih azerbejdžanskih distrikata. Naime, Ankara je u vrijeme armensko-azerbejdžanskoga rata slala pomoć Bakuu; zahvaljujući njoj se Armenci nisu odvažili krenuti u osvajanje azerbejdžanske eksklave Nahičevana; blokada granice sa Armenijom je nametnuta upravo zbog solidarnosti sa Azerbejdžanom. Neposredno poslije potpisivanja protokola u Zurichu oglasilo se azerbejdžansko ministarstvo vanjskih poslova sa izjavom kako će taj čin „još više destabilizirati prilike u regiji". Turska i Azerbejdžan se zalažu za „otvaranje svih granica", a za to je preduvjet riješavanje spora oko Karabaha.
Posjetio sam u jesen 2008. Stepnakert, glavni grad Karabaha, a ranije sam boravio u Azerbejdžanu i obišao Nahičevan. Armenci iz Karabaha, a razgovarao sam s ljudima iz lokalne vlasti i onima iz oporbe, protive se koncesijama Azerbejdžanu. Najviše na što bi pristali, kako mi je tada objašnjavao savjetnik predsjednika ove para-države, Bako Saalian, je evakuacija armenskih snaga iz vojnih zona izvan granica Karabaha, ali ne svih, jer su neke od njih važne za sigurnost Karabaha. Protive se povratku azerbejdžanskih prognanika i otvaranju granica prema Azerbejdžanu. Sadašnji i prethodni predsjednici Armenije, Sargsian i Robert Kočarian, su prije preuzimanja predsjedničkih dužnosti u Erevanu bili karabaški čelnici. Kočarian je postao predsjednik Armenije upravo zato što se njegov prethodnik, Ter-Petrosian, pokušao nagoditi sa Azerbejdžanom. Kočarian je tada bio premijer i, zajedno sa vladom kojoj je bio na čelu, prisilio ga na ostavku. Poslije je i sam zasjeo u predsjedničku fotelju, a nakon dva mandata mjesto je prepustio Sargsianu. Sada Sargsian pokušava izbjeći Ter-Petrosianovu sudbinu (ovaj je sada jedan od vođa opozicije njegovu režimu).
U Stepanakertu mi je rečeno da na tom području živi oko 138.000 ljudi. U samom glavnom gradu oko 40.000. Azera i Kurda, osim par pojedinaca, više nema. Autonomna oblast je obuhvaćala 4.400 četvornih kilometara. Sa šest azerbejdžanskih okruga koji su također osvojeni u ratu, prošireni teritorij Karabaha danas pokriva nešto preko 8.000 četvornih kilometara, što sve zajedno predstavlja oko 18 posto azerbejžanskoga državnoga teritorija. Sada je Karabah, ranije odvojen od Armenske SSR azerbejdžanskim koridorom Lačina, geografski spojen sa maticom Armenijom. Prema podacima UN-a iz 2000. godine, u Azerbejdžanu je bilo registrirano 568.000 izbjeglica i drugih preživjelih ratnih prognanika, od kojih su svega 42.072 etnički očišćeni iz autonomne oblasti.
Armensko-azerbejdžanski rat je počeo sa sukobima lokalnih Armenaca i Azera 1988. godine, prije raspada SSSR-a. Proglašavanjem nezavisnosti Armenije i Azerbejdžana poprimio je međudržavni karakater. Završen je u svibnju 1994. prekidom vatre kojega su ishodili Rusi. Organizaija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) je nešto kasnije na svom sastanku u Minsku osnovala radnu grupu, koja je trebala pronaći rješenje za ovaj armensko-azerbejdžanski zamrznuti sukob. Troje predsjedavajućih Minsk grupe - Francuska, Rusija i SAD - pokušavaju od tada posredovati, ali su sva dosadašnja preložena rješenja bila odbijena. No predsjednici Armenije i Azerbejdžana, Sargsian i Alijev, su na sastanku u Moskvi, zajedno s ruskim predsjednikom Medvedevom, u studenom 2008. potpisali deklaraciju kojom su se obavezali tražiti „političko rješenje" za karabaški sukob, pregovorima uz posredničke usluge Minsk grupe. Poslije primirja dogovorenoga 1994. to je to prvi dokument kojega su u ime svojih država potpisali predstavnici nekada zaraćenih strana.
U vrijeme ratnoga sukoba oko Karabaha bilo je armenskih pokušaja otvaranja nahičevanske fronte. Ti pokušaji prekinuti su nakon što je predsjednica turske vlade Tansu Ciller zaprijetila da će upad armenskih trupa u teritorij Nahičevana značiti „objavu rata Turskoj". Tada je Ankara, uz blokadu koju je nametnula, upriličila vojne manevre uz svoju granicu sa Armenjom. Turska je naime, zajedno s Rusijom (ranije SSSR-om), garant autonomnog statusa Nahičevana u azerbejdžanskoj državi (što nije u slučaju Karabaha), što je stipulirano člankom III i aneksom C Moskovskoga ugovora. Dok su pucnjave na liniji primirja između Krabaha i Azerbejdžana još uvijek česte, armenska granica sa Nahičevanom, u što sam se mogao osobno uvjeriti, je mirna.
Logično je da su Azerbejdžanci životno zainteresirani za „otvaranje svih granica", što bi im omogućilo uspostavljanje direktne veze sa Nahičevanom i, preko armenskoga teritorija, pristup Turskoj. Tim bi koridorom mogao ići i izvoz plina prema Turskoj, dok bi starim, ali sada prekinutim cjevovodom, kojim se nekada snabdijevala Armenija, mogla ponovo poteći nafta. Azerbejdžanci bi pristali, po svenu sudeći, i na razmjenu teritorija sa armenskim susjedom. Barem tako sam shvatio govor azerbejdžanskoga predsjednika Ilhama Alijeva na Devetom summitu turkofonskih zemalja 8. listopada u Nahičevanu. Pored turskoga predsjednika Abdullaha Gula, tu su doputovali još predsjednici Kazakstana i Kigistana, te premijer Turkmenistana. Alijev, kao domaćin, sigurno nije slučajno izabrao Nahičevan za mjesto održavanja ovoga sastanka, i to dva dana prije nego što će turski i armenski ministri potpisati sporazum u Zurichu. Sigurno je i datum i mjesto koordinirao sa Gulom. Alijev je u završnoj deklaraciji sastanka dobio podršku za očuvanje „teritorijalnoga integriteta Azerbejdžana". A u govoru je dugo insistirao na „azerbejdžanskom karakteru" Zangezura, što je azerbejdžanski naziv za armenski teritorij Siunka, uski koridor koji odvaja Nahičevan od samog Azerbejdžana, odnosno od teritorija kojega su Armenci okupirali u ratu za Karabah. U tom brdovitom i rijetko naseljenom koridoru što spaja Armeniju sa Iranom i kojim se danas odvija živi promet između te dvije zemlje, nalazi se čuveni armenski manastir Tatev. Dakle koridor nesumnjivo ima i „armenski karakter", ali je točno da su tu sve do ovoga rata živjeli i Azerbejdžanci. Možda je nekakva razmjena teritorija (ne nužno ustupanjem čitave oblasti Zangezura/Siunka Azerbejdžanu, već izgradnjom tunela ili nadvožnjaka) doista moguća?
Armenski, turski i azerbejdžanski nacionalisti su već digli graju kako upravo njihove zemlje i narodi - "gube", dok neprijatelj "dobija". Objektivni komentatori i poznavaoci regionalnih prilika pak tvrde kako bi normalizacija armensko-turskih odnosa, kao i razrješavanje armensko-azerbejdžanskoga spora, bilo korisno svima: prvo, doprinijelo bi eliminaciji dva žarišta potencijalnih sukoba na trusnom području Južnoga Kavkaza, koje je i geografski i povijesno povezano sa Bliskim istokom, i samim tim stabilizaciji prilika u široj regiji; drugo, otvorilo bi nove kanale suradnje u regiji i bilo bi ekonomski korisno svim sudionicima tog mirovnog procesa; i treće, otvorili bi se novi koridori dotoka nafte i prirodnoga plina s kaspijskog područja i Srednje Azije prema europskim korisnicima. To se sve može ostvariti ukoliko Washington i Moskva ne budu djelovali u kontrataktu.
Naravno, s tim ne bi bili riješeni svi problemi šire regije, koji su jednako složeni. Ima ih previše na kriznom području širega Bliskog istoka. Tu prije svega mislim na američku konfrontaciju s Iranom, s kojim bi ovih dana trebali početi pregovori u Ženevi; na neriješeno kurdsko pitanje u Turskoj, koje se prelijeva i u susjedne zemlje, te na zamrznuti sukob Rusije i Gruzije oko Abahazije i Južne Osetije.
