Za vrijeme mog odrastanja u Velikoj Gorici riječ „ribič" među klincima moje generacije rijetko se upotrebljavala u svom uobičajnom značenju (osoba koja, obično rekreativno, lovi ribu). Češće je u kontekstu rečenice tipa: „Čovječe, koji si ti ribič!", značila da osoba bilo izmišlja, bilo pretjeruje iznoseći neke činjenice, kao ribiči koji su „ulovili" šarana teškog 15 kilograma, ali koji je, nažalost, ili pobjegao iz mreže, ili ispao iz prikolice u vožnji, ili ga je oteo mrski čuvar tvrdeći kako je eto baš bezobrazno, potrebno izvaditi neke dozvole kako bi se pecalo na ribnjaku...
Posebna je semantička poslastica kad se postavlja pitanje da li je „ribič" čovjek koji se i preziva Ribić, imenom Vilim, inače jedan od vođa Matice hrvatskih sindikata javnih i državnih službi, najveće unije sindikata zaposlenih u javnom sektoru. To pitanje u svom uobičajeno beskompromisnom i analitički izbrušenom stilu postavlja Tina Lakić u svojoj kolumni Drugi pogled na portalu Net.hr.
Ipak, da li je to sve dosta da se Vilima proglasi „ribičem" te ako i jest, da li je kriv za sve što mu se stavlja na teret?
Nije li greška Vlade što je prije nepunih godinu dana pristala na neumjerene zahtjeve sindikata? Zašto iz Vlade nije došao niti jedan ozbiljan pokušaj da se odrede jasni kriteriji po kojima će se zaposleni u javnom sektoru zapošljavati, otpuštati i nagrađivati? Gdje je nestala politička odgovornost Vlade kao čuvara javnog interesa?
U startu treba reći kako nije teško razumjeti pogled koji autorica nudi u ovom članku te kako on nipošto nije usamljen u hrvatskom javnom prostoru danas. To je perspektiva poreznog obveznika koji škrguće zubima promatrajući kako sve veća količina njegovog/njezinog teško zarađenog novca troši u krpanje očito nezatvorivih rupa, od kojih je najveća ono što se općenito naziva javnim sektorom (državna, lokalna i regionalna samouprava, javna poduzeća, ona poduzeća koja primaju subvenciju, obrazovni i zdravstveni sustav...). Međutim autorica, nudeći isključivo tu perspektivu, zaboravlja na staru englesku poslovicu: „Where you sit depends on where you stand". Njom se, u ovom kontekstu želi reći kako naše viđenje nekog fenomena bitno određuje utjecaj koji on na nas ima. Jednostavno rečeno, tamo gdje Tina Lakić vidi neodgovorne radnike koji se ne mogu solidarizirati s onim društvenim skupinama kojima je teže, Vilim Ribić i ostali sindikalni čelnici vide prvenstveno nešto drugo: poslodavca koji se očajnički želi izvući od poštivanja ranije preuzetih obaveza.
Da bi se ova perspektiva razumjela, potrebno se na trenutak odmaknuti od činjenice da država (poslodavac o kojem je riječ) plaće isplaćuje iz sredstava koja je prikupio od svojih građana - poreznih obveznika. Ostaje jedna nepobitna činjenica da je takav poslodavac sklopio određeni ugovor s velikom grupom zaposlenika (poznat kao kolektivni ugovor), koji pokušava jednostrano raskinuti pravdajući se činjenicom da preuzete obaveze ne može ispoštovati.
Naravno da je Tina Lakić u pravu kad Vilima i njegovu ekipu proglašava „ribičima" zbog činjenice da nisu na vrijeme uočili neodrživost takvog aranžmana. Međutim, u kojem je trenutku održivost kolektivnog ugovora postala odgovornost samo jedne ugovorne strane? Posao sindikata jest u granicama mogućeg izboriti najbolje uvjete za svoje članstvo. Greška je sindikata što su postavili neumjerene zahtjeve, istina. Nije li onda i greška Vlade što je prije nepunih godinu dana na takve pritiske i pristala? Zašto iz Vlade (dosad) nije došao niti jedan ozbiljan pokušaj da se odrede jasni kriteriji po kojima će se zaposleni u javnom sektoru zapošljavati, otpuštati i nagrađivati? Gdje je nestala politička odgovornost Vlade kao čuvara javnog interesa?
Ono što posebno smeta u ovoj priči jest da mnogi, pa tako i autorica, propuštaju uočiti štetnost konstatnog nepoštivanja ugovora. Jedan od utemeljitelja liberalizma, političke doktrine koja je majka moderne države u kojoj danas živimo (ili u to želimo vjerovati) John Locke je u 17. stoljeću istakao kako je jedna od temeljnih funkcija država da zajamči poštivanje sklopljenih ugovora. Možemo li zamisliti izraz lica dobrog starog Sir Johna kad bismo ga pitali što misli o tome da država krši ugovore koje je sama sklopila? Kako tražiti od privatnog sektora ili lokalne i područne samouprave da čini ono na što i sama država nije spremna? Zašto bi Agrokor ili Kerum poštivali rokove plaćanja i ne bi, prema ustaljenoj praksi, uvjetovali plaćanje dobavljačima otpisom dijela dugova (alternativa koja dobavljaču ostaje je višegodišnji spor s protivnikom koji raspolaže s gotovo neograničenim sredstvima - u prijevodu: ključ u bravu)? Kako tražiti od Konstruktora i IGH da se na javni natječaj javljaju s održivim ponudama i na taj način pokušaju dobiti posao u Crnoj Gori, koji bi, uvjeravaju nas stručnjaci, puno značio našem građevinskom sektoru?
Neosporno da je javna uprava u Hrvatskoj prekobrojna, da je sustav javnog upravljanja potpuno arhaičan i neprilagođen modernim kretanjima, te da iz tih razloga njeguje, u najbolju ruku, organizacijsku kulturu mediokriteta
Upravo ovakvo ponašanje Vlade uklapa se u jedan od unutarnjih uzorka gospodarske krize u Hrvatskoj: u Hrvatskoj se ugovori ne poštuju, a jača strana ih prečesto unilateralno krši, svjesna da ih sudstvo ne može (ili ne želi) adekvatno penalizirati za takvo ponašanje. Za Vladu bi odgovornost trebala biti političke prirode, ali kako to postići kad se unutar javnog prostora vrti samo jedna strana medalje: o neradničkom i nesposobnom javnom sektoru, a ne o Vladi kao neodgovornom poslodavcu koji ne poštuje obećano. Ne bi li se možda na „drugi pogled", kako se i zove autoričina kolumna, osoba mogla zapitati kako se osjeća netko (Vilim Ribić, radnik u željezari, dobavljač koji čeka plaćanje) koji traži ispunjenje ranije zajamčenih ugovornih obveza, a da ga se pritom krsti najrazličitijim epitetima i imenima, malo uvijenije u medijima, a sasvim eskplicitno na forumima internetskih izdanja tih medija?
Vjerujem da je svatko od nas svjedočio ili barem čuo uvjerljive priče o primjerima nečuvene lijenosti i neprofesionalnosti koja preživljava u našem javnom sektoru. Pustimo kriminalne radnje menadžerskih ekipa, meni je osobno omiljeni slučaj koji mi je ispričao poznanik koji je tražio razgovor sa šeficom nakon što se zaposlio u jednom od ministarstva, želeći znati što može tu konkretno raditi da bi napredovao. Otišao je sa sastanka s uputama da bi bilo super da nađe brojeve 114 i 204 zadnjeg albuma Životinjskog carstva, jer eto, baš ti brojevi nedostaju šefičinom sinu da bi popunio album.
Neki od ovih primjera su istiniti, neki nisu, ali je neosporno da je javna uprava u Hrvatskoj prekobrojna, da je sustav javnog upravljanja potpuno arhaičan i neprilagođen modernim kretanjima (kruto napredovanje utemeljeno na godinama radnog staža ne prema momentalnim kvalifikcijama i potrebama posla) te da iz tih razloga njeguje, u najbolju ruku, organizacijsku kulturu mediokriteta (koji opet mogu biti vrhunski sakupljači Životinjskog carstva). Tim više treba cijeniti kvalitetne ljude koji rade u tijelima bilo državne, bilo lokalne ili regionalne samouprave . Bilo da su to kompetentni službenici i službenice Ureda za udruge, Ureda za ljudska prava, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva ili ureda za opću upravu Grada Samobora ili Općine Žakanje. Poanta: takvih ljudi ima. Često rade svoj i posao dvoje - troje mediokriteta (i vrhunskih sakupljača Životinjskog carstva), vjeruju da njihov rad može doprinijeti razvoju zajednice te dobro shvaćaju da je njihova funkcija služiti građanima koje plaćaju. Oni zaslužuju da njihovo dostojanstvo u ovoj hajci bude zaštićeno, jednako kao dostojanstvo svake osobe koja korektno i savjesno obavlja svoj posao.
zivotinjsko_carstvo.jpg
Koja se rješenja nude na političkoj razini? Od strane vlasti: smanjiti troškove kroz rezanje plaća i ostalih privilegija (i u perspektivi, smanjiti broj zaposlenih, a što ćemo s njima, o tom potom). Oporba: otpustiti 20.000 do 30.000 (ili se to već, ovisno o raspoloženju, popelo i na 40.000?) zaposlenih u javnom sektoru, napose u državnoj upravi. Zaslužuju li ovi recepti, jedan kao da je izašao iz kuhinje najboljih majstora uranilovke, a drugi ravno iz kuhinje Paula Wolfowitza i ostatka vesele družine zvane Svjetska banka, ikakav komentar? Kvalitetna reforma javne uprave, da ne bi izazvala neku od ranije viđenih katastrofa (nemogućnost otpuštenih iz javnih službi da se opet zaposle, pojava privatnih monopola koji se ispostave gori od javnih, smanjenje pristupa javnim uslugama na komercijalno neisplativim lokacijama...), puno je ozbiljniji posao koji počinje s analizom stanja koja obuhvaća bitno veći broj varijabli.
Stoga, može se zaključiti da se reformom javne uprave u Hrvatskoj dosad malo tko ozbiljno pozabavio, barem suštinskim pitanjima, a ne medijski veselim igrokazima poput Hitroreza ili e-Hrvatske. Očito da o tome baš ne razmišlja niti Vilim Ribić, i istina je, zbog toga je „ribič". Međutim, tvrditi da je on u priči jedni, najodgovorniji i najveći ribič čini se pomalo neodmjerenim.
