Lista od dvanaest imena svela se nakon prvog kruga predsjedničkih izbora na Ivu Josipovića i Milana Bandića. Mlaka predizborna kampanja je dobila na žestini jer imamo dvojicu kandidata koji utjelovljuju prilično različite vrijednosti. Ivo Josipović dolazi iz akademskog miljea, pravni je stručnjak umjerenih stavova. Milan Bandić, sveprisutni kum, predstavlja se kao agilni radnik za javno dobro. Dok Josipović govori o jačanju institucija i pravne države, Bandić nam nudi neovisnost o političkim strankama i radni elan u korist Hrvatske. Kao i svaki izbori kod nas, i ovaj dobiva epitet povijesnih.
Kult vođe toliko je očit o suvremenoj hrvatskoj povijesti da nije nikakvo iznenađenje da Milan Bandić pokušava uzjahati taj val i odsurfati na njemu do Pantovčaka
Moderne države se odlikuju prvenstveno svojim političkim institucijama, trodiobom vlasti i pravnom jednakošću građana. Predmoderna društva ovise o karizmatičnim vođama koji, pod uvjetom da su dobronamjerni, koriste osobnu centraliziranu moć u boljitak mnoštva. U Hrvatskoj dio građana nikad nije imao previše povjerenja u pravni poredak i radije se oslanjao na privatne kontakte i veze s lokalnim ili nacionalnim moćnicima. Veliki dio građana se razočarao u institucije jer je bilo očito da funkcioniraju na korist nekima više, nekima manje. Premrežene korupcijom i privatnim interesima državne institucije predstavljaju parodiju uređene zemlje i običnu fasadu iza koje se taloži trulež. Čak i oni među nama koji drže da institucije trebamo imati i da ih trebamo jačati, razočarani su načinom na koji je Hrvatska osmislila i ostvarila svoje funkcioniranje. Pravosuđe je nepouzdano, javna nabava je sredstvo za bogaćenje rođaka i prijatelja, političke stranke su interesne skupine u pejorativnom smislu. Za takvo stanje najviše su krivi sami građani. Dopuštanje nekompetentnoj političkoj eliti da nas dovede u ovako tešku poziciju odraz je pasivnosti i rezignacije nas samih. Najlakše je reći 'svi su isti' i odustati od prava izbora. Nažalost odgovornost leži i na samim političkim elitama. O njihovoj slabosti dovoljno govori višegodišnje toleriranje Bandića od strane SDP-a, sve pod izgovorom - on dobiva izbore. A tko gubi vjerodostojnost?
Istovremeno mnogi građani se postavljaju kao da je njihov glas kakva božanska milost koji nitko ne zaslužuje. Drugi nepromišljeno misle da se rezultati izbora ne reflektiraju na njih same pa ih najradije ignoriraju. I tako ojađeni dočekujemo predsjedničke izbore u 2010. godini. Razočarani demokracijom i slabošću političkih, državnih institucija Hrvatske, neki naši sunarodnjaci okreću se slatkorječivim demagozima, opsjenarima koji nam nude laka rješenja, med i mlijeko. Sustav je zakazao, dakle izvući nas može samo karizmatični vođa. Kult vođe toliko je očit o suvremenoj hrvatskoj povijesti da nije nikakvo iznenađenje da Milan Bandić pokušava uzjahati taj val i odsurfati na njemu do Pantovčaka. Tuđman, Sanader pa zašto ne i Bandić? Izbor Milana Bandića za predsjednika značio bi za našu zemlju daljnje tapkanje na mjestu. Cijela njegova kampanja temelji se na oponiranju institucijama, prvenstveno stranačkoj strukturi. Vjerojatno pritom računa na kratko pamćenje naroda. Kao da nije upravo on jedan od onih koji su niz godina djelovali u stranačkim strukturama. Kao da nije on bio 10 godina na čelu Zagreba i kao takav je odgovoran za lošu percepciju sustava. Kako jedan takav isluženi lik može uopće nuditi ikakvu promjenu nabolje? Zanimljivo je također kako voli istaknuti svoje uspjehe tijekom gradonačelničkih mandata. Uistinu, svako ljeto Zagreb je veliko gradilište. Šire se ceste, grade se novi stambeni resursi. Nitko normalan neće reći da je to loše, premda infrastruktura kaska za stambenom izgradnjom. No nisu u pitanju toliko rezultati koliko način kako se došlo do njih. Koliko je javnog novca potrošeno i tko je profitirao? Ljudi nažalost vole sitne pogodnosti i često zanemaruju širu sliku. Dobar primjer je skijalište na Sljemenu. Ekonomski neopravdani projekt je financiran novcem poreznih obveznika i pokazuje neracionalnost i neodgovornost u javnom trošenju. A sve za dva dana natjecanja. Toliko puta viđena politika kruha i igara. Koristeći se javnim novcem oblijetao je cijelu zemlju i susjedstvo izigravajući dobročinitelja. Cijenim svakog filantropa, ali prvenstveno kad dobra djela čini svojim novcem, a ne kad se razbacuje javnim novcima. Nedostatak strateške vizije razvoja kompenziran je ciljanim financijskim i materijalnim dotacijama kako bi se kupile simpatije što šireg broja građana. Ima li takva politika budućnosti? Nikakve. Kad se novci popiju i pojedu, ostaju dugovi i glavobolja. Teško je očekivati od građana dugoročno planiranje i strateške vizije. Ali od političke elite to ne samo da imamo pravo očekivati, već moramo zahtijevati.
Daleko od toga da je Ivo Josipović idealan kandidat, jer takav ne postoji. Ipak utjelovljuje mirnog, pristojnog građanina koji radi svoj posao
Ivo Josipović se prvenstveno dokazivao kao sveučilišni profesor i pravni stručnjak. Kad spominje svoje uspjehe najčešće govori o svojoj profesiji. Daleko od toga da je idealan kandidat, jer takav ne postoji. Ipak utjelovljuje mirnog, pristojnog građanina koji radi svoj posao. Često je svoju stručnost koristio za javno djelovanje pomažući Hrvatskoj u međunarodnim sporovima. Kritike koje mu oponenti upućuju su irelevantne i najčešće izmišljene. U zemlji toliko opterećenoj aferama, kriminalom i korupcijom najčešće mu se zamjera što ne izgleda karizmatično. Pa tko je tu lud? Između nekarizmatičnog profesora i gradonačelnika kojeg se sumnjiči za mutne poslove nije teško izabrati. Svojom prošlošću Josipović barem ulijeva nadu da će raditi na pretvaranju Hrvatske u uređenu zemlju koja će pravnu sigurnost i jednakost jamčiti svim svojim građanima. U konačnici, uređene zemlje privlačne su i ulagačima i stvaraju pozitivno poslovno okruženje, a time i radna mjesta. S Bandićem nema te nade. Sprega političkih, crkvenih, poslovnih struktura i dalje će nas musti radi svojih vlastitih interesa. Glas za Josipovića, glas je za mogućnost dugoročnog boljitka naše zemlje. Izraz je brige za javni interes i jačanje demokratskih institucija. Ako Hrvatska ikad želi ostvariti temeljne postavke svog Ustava onda se mora boriti za stvaranje djelotvornog, učinkovitog sustava i okaniti se izbornog nagrađivanja kojekakvih silnika koji nas svojom nekulturom, arogancijom i svemoći drže taocima feudalizma. Demokracija podrazumijeva aktivnog građanina zainteresiranog za javne poslove, a ne pasivca koji čeka da mu neki moćnik udijeli malo milosti. Premda držim da svijet ne funkcionira crno-bijelo, možda Josipović kad govori o tami i svijetlu nije daleko od istine. Nadam se da će se birači 10. siječnja pokazati dalekovidni u biranju vlastite budućnosti. Alternativa je status quo - izraz kratkovidnosti koja prijeti da postane kronična boljka ove nacije. Zbog svega navedenog, s nadom da Hrvatska može puno bolje, svoj glas dat ću Josipoviću.
Autor je diplomirani sociolog, znanstveni novak na Institutu za društvena istraživanja. Pohađa doktorski studij iz sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. (op. ur.)
