U nastavku pročitajte što autori kažu o izložbi.
"Nema ljudi. Jer nema ljudi.
Je li riječ o ičem drugom do li o zemljovidu patnje, kartografiji bola, panoima užasa, brojevima straha? Sveta birokracija, eto, toliko je vulgarna ta realnost, da je sakralna. Njen sadržaj: ravnodušje. Forma: statistika. Nebitno: bitno. Sporedno: hitno. Kvantiteta: beskrajno umnožavanje. Kvaliteta: erozija odgovornosti. Sveta birokracija - kompleksnija i od umjetnosti. Nema ljudi, samo otisci.
I u toj hrpi papira, papirića, restlova, otpadaka, okrajaka, slijepljenih ostataka svijeta kojeg više nema, uobličuju se arte fakti, čvrste činjenice, anamorfoze, naslage šutnje, ništoće i nedostajanja. Mi gulimo taj luk u pet slojeva, spajajući pet točaka crtamo čovjeka, tražimo srce koje kuca izlažući:
- sinonim umjetnosti, slikarstvo, skriveno da bude nevidljivo tkivo živih: uništena, nedovršena, s greškom, prazna slikarska platna omotana poput paketa u potrazi za adresom;
- iz međuprostora, onog prostora između jezika, između priča, bilježimo priče iz međuvremena, priče koje traže čitatelja;
- potrganu, rastavljenu, istrošenu tastaturu dignutu na razinu vrijednog izloška;
- booking putovanja izvan stvarnosti;
- i dom. Kuću, Utočište, The Home, La Casa, Das Haus, DOM!
A ljudi? Nema ljudi. Samo Drugi. I zato u suludom trku da dosegne utopijsku geografsku širinu i dužinu sanjanog doma, da dosegne matematički točnu obmanu koja će konačno opravdati život proveden i sveden na prazninu preživljavanja, taj Drugi koji je stranac, izopćenik, apatrid, bjegunac od grabeži i ratova - udara ravno u zid Tvrđave Europe. A onkraj zida plemeniti zapadnjak što stoluje iza kabineta ideja, uznemiren je: njegovo precizno tkanje narcisoidne dosade suočava se s nevidljivima, neželjenima, prezrenima; u njega bulji gomila "multikulturalnih otpadaka povijesti" (Žarko Paić). Nema eskapizma, iako im je kretanje bijeg. Nema ljudi, samo ostaci.
Ova niska, niz, ovaj friz od "siromašne umjetnosti" je slagalica tjeskobe, u njoj nema ništa estetsko ni impresivno, ovo djelo je mučno jer kruži tražeći strpljenje, iznova i iznova. Povijest se ponavlja uvijek kao farsa. Ali, ova izložba bez velike geste šapće: umjetnost možda ne može mijenjati svijet, ali može mijenjati svijest, stav, srce. Jesi li ti srce koje kuca?
I na kraju, ipak dosadno?
Reci, koja je tvoja izlika za ravnodušnost?"

