Gotovo pune tri godine trajala je pomalo voajerska ekspedicija Stipana Tadića po zagrebačkim ulicama, trgovima, parkovima, tramvajskim stanicama i pojilištima za ptice. Koncept je krajnje jednostavan – fotografirati ljude, obične ljude, one bez imena i prezimena, one koji čine masu, one koji čine prosjek; one koji čine narod. Većina ljudi fotografirana je s leđa, bez želje i mogućnosti da poziraju, prirodni i opušteni, sasvim svoji, posve nalik samima sebi.
Kako je Stipan ipak slikar, a ne tek voajer, ovo je fotografiranje slučajnih prolaznika imalo viši smisao. Fotografije su postajale crtežima, fotografirani ljudi postajali su naslikani ljudi, često nevjerojatno blizu stvarnosti, ponekad s odmakom prema karikaturi, gotovo uvijek s primjetnom dozom topline i suosjećanja koja isijava iz Stipanovog sigurnog i preciznog poteza.

