Slovenska umjetnica Sanela Jahić proizvodi strojeve, no za razliku od utilitarnih strojeva koji su napravljeni s idejom olakšavanja nekog procesa ljudskog rada, Sanela izrađuje čudne antistrojeve – moćne metafore društvenog poretka. Radovi Sanele Jahić iako su konstruirani kao strojevi bave se u deleuzovskom smislu odnosima, relacijama. Odnosi kojima se bavi su oni spram svijeta, tijela i ekonomije. Izložba I am Spending my Capital bavi se primjerice odnosima unutar organizacije rada u suvremenom društvu. Sama umjetnica je o svom radu rekla: "Izložba se tako zove, jer je moja pozicija umjetnika (samozaposlena u kulturi) pozicija prekarnog radnika a i izložba se bavi radom. Osim toga moja produkcija se vrši na osnovu mog kapitala, i financijski i u intelektualnom smislu."
Rad najopćenitije predstavlja svrsishodnu djelatnost koja iziskuje određeni napor (mentalni ili mišićni) da bi se postigao određeni cilj. Razlikujemo slobodni rad i rad pod prisilom koji u nekom obliku postoji od pamtivijeka (robovlasništvo, kmetstvo, služenje u prošlosti pa do sweatshopova danas). U radu The Factory strojevi realiziraju surovi impersonalni diktat, sugerirajući svedenost na funkciju, dio produkcijskog procesa.Stroj se ovdje našao u međuprostoru i postao medijator klasnog podčinjavanja. Podređivanje s imperativom produktivnosti posreduje se putem stroja i vlasnik više nije izravno uključen. Iako radnik prividno nadzire stroj, situacija je upravo suprotna. Intervjuirajući jednu od radnica, nije uspjela obaviti razgovor do kraja, no uspjela je u svojoj namjeri da shvati i prikaže u kojoj je mjeri radnik podčinjen stroju. Ta se podčinjenost sastoji upravo u ritmu prekida tijeka procesa koji diktira stroj. Sasvim drukčiji odnos prema tom stroju ima vlasnik iz čijih uvjerljivih zanesenih riječi saznajemo da su strojevi za ubrzanje procesa rada odnosno profit učinili izuzetno mnogo.

