"Duže od dvije godine trajalo je fotografiranje za Gordaninu samostalnu izložbu u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt održanu 2013. godine. Snimanje tako opsežnog opusa jednog dizajnera nastalog kroz dugi period rezultiralo je neminovno nizom pitanja: kako vizualno ujednačiti pojedine serije ali i tematske cjeline (čaša, vaza, svijećnjaka, opa-arta) a ne oduzeti im pojedinačni značaj; kako snimiti radove za knjigu na način da gledatelju promatranje ne bude monotono, tehničko, očekivano, već da mu slika prenese karakter materije - stakla i svih njegovih stanja - krutog, tekućeg pa ponovo krutog (ali oblikovanoga) i uvijek, uvijek lomljivog", napisala je u uvodnom tekstu Sanja Bachrach Krištofić
Osim što govori o jednoj izuzetnoj suradnji, izložba skreće pažnju i na proces proizvodnje i promjene koje su se dogodile tijekom vremena, a nevidljive su oku promatrača.
"Prije dvadeset i pet godina kada su se svi autori upoznali postojale su samoborska Fotokemika i Kristal Samobor, postojala je proizvodnja. U međuvremenu film u rolama, fotopapir i printana fotografija gotovo su nestali, kao i Fotokemika - koja je nestala. Steklarna Rogaška progutala je onu samoborsku, da bi i sama bila progutana od korporacije Waterford - WWRD. Kao i mnogi drugi segmenti proizvodnje, većina spomenutoga se izmješta u zemlje Azije, dok mi ostajemo prepušteni našim odnosima i prijateljstvima: krhkim i lomljivim, no nekada otpornijima od svega što nas okružuje", navodi Sanja Bachrach Krištofić.

