Svoj novi slikarski ciklus, Dorica Matjan, inspirirana morem, silnicama pokrenute površine pučine, nazvala je, razložno, Muzika na vodi. Pri spominjanju "imenovanja" izložbe, asociramo istoimenu popularnu suitu G. F. Händela (usput rečeno, sljedeće godine obilježit će se 200 godina od njezinog nastanka) koja potiče na traženje suodnosa glazbe i slikarstva.
Dakako, ne u nekoj mjeri doslovnog, već na doživljajnoj razini, pri čemu se relativno lako nalaze dodiri kroz strukturu ritma, njegovim značenjem u tvorbi kompozicije. Za razvijanje melodije u tkivu glazbe, paralela u slici može biti gesta umjetnika, a ponajviše kolorističke vrijednosti palete. Pojedine boje bez sumnje imaju svoju zvučnost i melodioznost, s posebnim bogatstvom u varijantama orkestracije. I teže ka glazbenoj protuteži - s prepjevom boje kao oznakom tonaliteta.
Dorica Matjan u slijedu slika, nastalih u koncentratu vremena, u opredmećenju nemira i smiraja mora osluškuje glazbu, te ju je svjesno i podsvjesno utkala u sliku. Motiv mora, kao izgled i pojam, kao činjeničnost i prostiranje slojevite, apstraktne pulsirajuće plohe, otvoren je glazbi. Dorica ga promatra na dva načina: kao prikaz konkretnih stanja iskustveno sabranih u viđenjima čistog oka, i kao autonomnu likovnu datost. Osvojila je slobodu izraza, oslobodila je vitalitet boje, te osjećajem za red i ritam gradivnih pojaseva dosegla umjetničku uzbudljivost u sintezi nenametljive geometričnosti i ekspresivne kromatske otvorenosti: pojasevima intenzivne boje u putanjama žitkih naplavina, pastoznim bujicama, bojom nijansiranih obličja aktiviranih primanjem i širenjem svjetla. Dorica Matjan neprekidno potvrđuje slikarski temperament "temperaturom boje", možda i donekle neobično, budući da veliki dio njenog opusa karakterizira odmjerenost i suptilnost oblika. Međutim, i u kolorističkoj euforiji postoje pravila koja ne dokida, pa nema neobuzdanosti pretjerivanja. Jednostavno, Dorica Matjan svojom likovnom kulturom (i glazbenom) nalazi prava suzvučja, daleko od površne atraktivnosti.

