Dark Black, izložba je dviju autorica koje predmet zvan slika koriste na drugačiji način. Kao prvo, izražavaju se u različitim medijima, a kao drugo, pojmu tamno-crnog, najcrnje od crnih boja, pristupaju svaka na svoj način.
Najdublja od crnih boja, puna, daleka i nedostižna, tek prazna refleksija našega postojanja, dakako asocira na veličanstven svemir čiji smo dio, a o kojemu volimo govoriti kao da je nešto što počinje u odnosu na nas, nešto što nas okružuje. Tako su znanstvenici nedavno zaključili da svemir započinje na visini od 118 km iznad razine mora... Svjesni te činjenice, rezultata današnjega racionalnog vremena, možemo krenuti u prostor skulpturalne instalacije Josipe Štefanec Čičkovina u kojoj međusobno privučene nisu samo blind-rame na koje su napete tkanine čičaka, već se na nju u mislima lijepe predmeti, osobe, pojave kojima je okružena, sve postaje dijelom kaosa čičaka, crne rupe koja uvlači i reflektira. Svi smo mi, u tom paralelnom svemiru, zrnca prašine zajedno „načičkana“ ondje. U ovom ovdje svemiru, pak, nastavljamo promatrati tu prostornu instalaciju koja se dosad već prostirala zidovima različitih izložbenih prostora, i koja pri svakom novom postavljanju uvijek postaje nekom novom ambijentalnom skulpturom.
Koja je uopće bit umjetnosti, odnosno tradicionalnog medija poput slikarstva (pogotovo u današnje vrijeme svih mogućih novih tehnologija!), kao da se umjetnica pita.
Na to pitanje pokušava nam dati odgovor slikarica Ivana Vulić čiji se izričaj kroz godine njezina stvaralaštva mijenja, no ostaje vjerna istraživanju dubokih tajni ljudske psihe. Primjerice, još na izložbi Psihopomp u Galeriji K. Stankovića, održanoj 2010. godine u Zagrebu, kroz apstraktne prikaze krajolika unutar kojih su tu i tamo zasjali određeni simboli, autorica se bavila odnosom svjesnog i nesvjesnog, a toj se temi vraća i radovima izloženima na izložbi Dark Black. Ono najtamnije crno, u nje kao da izrasta iz instalacije Nesanica, haljine koju je rukom isplela od modernog „klupka“ starih kazetofonskih vrpca, tim sporim i preciznim činom „premotavši“ vrijeme. Recikliranjem samoga materijala umjetnica odaje počast 80-ima i 90-ima, ne samo zastarjeloj tehnologiji ne tako davnih desetljeća, već i godinama svojega odrastanja. Spajajući pređu i nesanicu u jednom radu, dotiče se pitanja svojega identiteta kao ženskog bića, i poput neke suvremene Parke plete u noći, baveći se već definiranom sudbinom koju pokušava reinterpretirati. To je već ritual, magijski čin. Materijal kazetofonske vrpce i rupice koje se automatski stvaraju na haljini odgovaraju tom osjećaju skliskosti, vječne pokretljivosti i mjene. Nesanica je pomalo nervozna, neuhvatljiva, obuzeta lunom koja također u velikoj mjeri zaposjeda prostor ove izložbe.