Multiperspektivnost glavna je ideja četiriju čitanki za nastavu suvremene povijesti u Jugoistočnoj Europi, a njihov cilj je relativiranje koncepcije etnocentrizma, rekao je Žarko Puhovski na okruglome stolu koji su danas u Hrvatskome novinarskom domu organizirali nakladnici tih čitanki - Hrvatski helsinški odbor (HHO) i Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) iz Soluna. Riječ je o čitankama namijenjenim prvenstveno učenicima srednjih škola, a ne udžbenicima, kako je napomenulo više sudionika okrugloga stola, a obrađuju Osmansko carstvo, nacije i države u jugoistočnoj Europi, Balkanske ratove i Drugi svjetski rat. Taj je projekt obuhvatio 11 zemalja jugoistočne Europe, na njemu je radilo sedamdesetak povjesničara i nastavnika, a hrvatsko izdanje čitanki, koje je uredio Krešimir Erdelja, predstavljeno je u Zagrebu sredinom listopada. Za Puhovskog, koji je i član Upravnoga vijeća CDRSEE-a, jedna od zadaća čitanki jest ukazati na tragikomičnu situaciju - da je govor fanatičnih nacionalista zapravo internacionalan. Rekavši kako su povijesničari svjesni da povijest nije lišena političkoga, voditeljica toga projekta Christina Koulouri istaknula je da je polazište rada bila činjenica da su povijesničari u novonastalim nacionalnim državama na području jugoistočne Europe odbijali bilo kakvu povijesnu povezanost već su inzistirali na razlikama, a nastava povijesti kretala je "od nule". Osvrnuvši se na koncepciju čitanke "Osmansko carstvo" urednik Bogdan Murgescu istaknuo je da je bilo teško odabrati izvore kako bi se došlo do uravnotežene "slike" o Osmanskom carstvu - nacionalne, tematske i kronološke. Pri tomu primjerice, rekao je, Hrvatska nije bila najteži, ali je bila kompleksan problem, dodavši da je primjer Dubrovnika fascinatan u mnogim pitanjima. Kritički osvrt na sadržaj čitanki koji se odnosi na hrvatsku povijest dali su povjesničari Stjepan Matković i Neven Budak. I dok Matković najvećim uspjehom čitanki smatra upoznavanje s poviješću drugih naroda primjećuje nedostatnost u selekciji tekstova, odnosno odabiru povijesnih izvora te postavljanje sugestivnih pitanja. Kao primjer navodi pitanje koje se postavlja čitateljima što misle o osobi koja se nikada ne smije - a riječ je o Anti Paveliću ispod čije slike stoji da je on bio čovjek koji se nikada ne smije. Matković je upozorio i na faktografske pogreške, kao što je podatak da je Stjepan Radić bio ubijen u Srpskom parlamentu, a ne ranjen. Za Nevena Budaka glavni koncepcijski prigovor je što u pisanje čitanki nije bila uključena Mađarska. I dok Budak ima samo manje primjedbe na čitanku o Balkanskim ratovima, a tek marginalne na onu o Drugom svjetskom ratu, smatra da su one o Osmanskom carstvu i nacijama neujednačene u kronologiji i izboru tekstova. Tako, primjerice, navodi da se uopće ne spominje pet ključnih datuma u hrvatskoj povijesti za Osmanskoga carstva, među kojima su i Krbavska bitka te bitke kod Siska i Sigeta, te da, kad je riječ o nacijama, nedostaju važni podatci za hrvatsku povijest - kao što su osnivanje Sveučilišta i JAZU, te tekstovi važnih nacionalnih ideologa poput Račkoga, Strossmayera i Starčevića.