Neslužbeni rezultati izbora u Hrvatskoj nisu iznenađenje: oni s jedne strane označavaju trendove, a s druge strane ovjeravaju sve ono što se uspjelo dogoditi ne samo u protekle četiri godine već u posljednjih nekoliko mjeseci – od 'pustošenja' nekih stranaka unutar desnog spektra, primjerice HSPa ili kvaziidentitetskog tvrdoglavljenja drugih poput HDSSBa, do nehonoriranja na dulji rok usko-interesno orijentiranih stranaka poput HSUa. Kada kažem trendove, tu prije svega mislim na dva trenda: prvo, to je trend ustoličenja dvostranačke demokracije i drugo, trend promjene što se da prepoznati prije svega u većem broju mandata koji dobija SDP u odnosu na prethodne izbore, iako čini se nedovoljnim da se izbornom pobjedom i ovjeri. Ono što jest znakovito i što izaziva zebnju, jest da su trendovi na neki način više preslika medijske moći nad voljom građana i građanki nego iskaz njihovih različitih političkih i svjetonazorskih pozicija i izbora. Tu ne treba previdjeti ni jednu nasilnu tendenciju konformističkog odvagivanja i vrijednosne pragmatičnosti građana/ki, a koja je dio neoglobalne ekonomije politike temeljene na novom tipu građanskog podaništva, poslušnosti i nesvijesti. Drugim riječima, globalni politički okoliš u političko i postpolitičko doba ne daje garanciju za emancipacijske i odgovorne demokratske izbore pojedinaca i pojedinki već, žižekovski rečeno, za vladavinu figura dominacije u vidu metafore Zlog genija, za neosjetljivosti za refleksiju i nemogućnosti simboličke identifikacije s političkim programima i njihovim promicateljima. A ako k tomu pridodamo i već poznate manjkavosti i aspekte izbornog procesa u nas, nisam posve sigurna da će se osigurati stvarna reprezentativnost izabranog parlamenta. Izbori kao način „prijenosa“ suvereniteta građana i građanki na svoje predstavnike/ce, ako se pozivamo na tradicionalno određenje demokracije, sve se više kuhaju u vlastitoj smislenosti. Na djelu je isto tako besprizorni proces muške dominacije u politici ( ne usudim se još „brojati“ buduće zastupnice!) tako da spolna/rodna politika služi tek kao cinična maska našeg europskog imagea. Ne želim prognozirati tko će biti mandatar nove vlade; no mislim da to ovog trenutka ovisi ne toliko o umijeću pregovaranja i/li trgovanja (tu HDZ kao stranka ima unaprijed 'višak' političke i svake druge moći), koliko o umijeću političara i političarki tzv. lijevog centra da putem pregovora obnove smisao i vjerodostojnost političkog djelovanja, naime da se konačno usude riskirati. Tu bi Zoranu Milanoviću, predsjedniku SDPa bila od najveće koristi predsjednica HNSa Vesna Pusić!