Nisam iznenađen rezultatima izbora, ali ne vjerujem da postoji itko tko je iznenađen. Znalo se: pobijedit će ili HDZ ili SDP. Da nije pobijedio HDZ pobijedio bi SDP. Ako doista nije pobijedio SDP, pobijedit će vjerojatno za četiri godine kad sjaši HDZ, i obrnuto. Važno je da je "demokratska klackalica" podmazana, a koja će strana prevagnuti manje je važno, jer bez obzira na to tko će vladati državom i zemljom u sljedeće četiri godine: idemo dalje. Dakle, neće se ništa bitno promijeniti s pobjedom HDZ-a kao što se ne bi ništa bitno promijenilo s pobjedom SDP-a ili neke druge ponuđene političke stranke i koalicije. Pitanje je: što govore "pobjeda" i "vladanje"? Obećava li "pobjeda" jedne stranke ili političke opcije više nego "pobjeda" neke osobe na izboru za Miss Hrvatske? Što je sa samim "političkim opcijama"? Postoji li bitna razlika između svijetlocrnih i svijetlocrvenih, između boraca za nacionalnu stvar koji izručuju ratne heroje Haškom sudu i predaju suverenitet Europskoj Uniji i NATO-u, s jedne strane, te boraca za socijalnu pravdu kojima je Marx bio suviše težak, pa su inspiraciju potražili u Adamu Smithu, s druge strane? I što je sa samim "vladanjem"? Je li obnašanje čelnih političkih funkcija išta više od pukog vladanja aktualne aktivne političke garniture nad vječno pasivnim građanima? Odgovori na ova pitanja su negativni. Zato glasati za manje zlo (npr. SDP) i glasati naopako (npr. protiv HDZ-a) još uvijek znači glasati za zlo i naopako. Pogotovo s obzirom na to da su se svi o kojima se zapravo odlučivalo već pokazali na djelu, pa nemaju više kredita zbog kojega bi trebalo vjerovati u njihove predizborne parole i njihov reformistički/revolucionarni potencijal. Nije, dakle, toliko problem u ovoj ili onoj stranci, nego u sistemu koji građanima jedino i omogućuje da glasaju za određenu stranku, odnosno za zastupnike određenih stranaka, ne mijenjajući time ništa osim "pobjednika" i "vladajućih", ako i to. Nisam ravnodušan prema izborima, ali sam ravnodušan prema SDP-u i/ili HDZ-u, kao i prema drugima koji omogućuju perpetuiranje SDP-HDZ-XYZ-ovog izbornog i političkog sistema. Radi se o ekstremnom obliku partitokracije koju samo još kratkovidni mogu nazivati demokracijom. Izbori su kvazi-demokratski ukras partitokracije i služe anesteziranju ionako umrtvljenog "biračkog tijela". Izbori ne samo da neće ništa promijeniti u "aktualnim političkim pitanjima", nego neće promijeniti niti apatiju kao opće stanje građanstva. Zato sam ja učinio nešto što čak i među nekim radikalnim kritičarima vladajućeg političkog sistema izaziva sablazan: aktivno sam apstinirao od glasanja. Nisam prošetao do glasačkog mjesta i zaokruživao, a svakome tko me pitao "SDP ili HDZ? Ili …?" rekao sam što mislim o tim predizbornim slovima. Na naivni prigovor da je to "idealistički" i "utopijski" stav, odgovaram također naivno: nikada se ništa značajno nije dogodilo u politici, a da u igri nisu bili ti pridjevi. Utjehu u zamornom predizbornom urnebesu i političkoj depresiji pronašao sam u širokom rasponu stavova iznesenih na marginama kampanje, od anarhističkih grupa do don Ivana Grubišića, kod onih koji, svatko na svoj način, zagovaraju izravnu demokraciju, bilo da zahtijevaju korekcije partitokratskog sistema ili izražavaju sumnju u parlamentarnu demokraciju kao takvu. Koliko znam, sudjelovanje u izborima kod nas je još uvijek građansko pravo, a ne dužnost, iako se o izlasku na izbore, gotovo u pravilu, ovih dana govorilo kao o "građanskoj dužnosti". Ja sam odlučio ne konzumirati to svoje pravo, jer mislim da postojeći sistem biranja i vladanja zapravo ismijava moja građanska prava. "Ali ako ne glasaš, dopuštaš da manipuliraju tvojim glasačkim listićem" – kažu zagovornici glasanja, čak i oni koji glasaju s osjećajem gađenja. Svjestan sam toga, ali – oprostite mi na iskrenosti – bolje je da izmanipuliraju moj glasački listić, nego mene. Budući da ja nisam glasački listić, ovoj metafizici izbora suprotstavljam svoju metafiziku politike i metafiziku osobe. Moja aktivna apstinencija neće, doduše, nigdje biti zabilježena, ali budući da ni moje glasanje ne bi ostavilo nikakva traga u onome što se danas kod nas naziva politikom, ne osjećam se ni manje aktivnim, ni manje odgovornim, ni manje krivim nego da sam glasao. Upravo suprotno.

