Individualna ili kolektivna obrana?

Naravno, objavljivanje dokumenta nije učinjeno dobrovoljno – što bi se imajući na umu važnost tematike možda moglo pomisliti – već je bilo proizvod zahtjeva po Zakonu o pravu na pristup informacijama, koji je krajem 2007. podnio Centar za mirovne studije u Zagrebu. Pri tome, ništa vezano uz ova dva dokumenta nije jednostavno. Naime, oni su dani javnosti jedan za drugim, tijekom višemjesečne procedure dopisivanja i slanja djelomičnih i cjelovitih papira poštom i kuririma. No, bilo kako bilo, 30. siječnja ove godine je za Ministarstvo obrane RH to dopisivanje konačno završilo. U posjedu rečene nevladine udruge konačno su se našla dva kompletna dokumenta, a poznato je i da MORH obje studije smatra jednako valjanima budući da – bez obzira na različite datume dovršenja, a ista imena – oni za Ministarstvo predstavljaju prikaze jednog alternativnog političkog pravca, koji je onda samo razrađen kroz dva donekle različita sklopa činjeničnih pretpostavki. Osnovne karakteristike Rečena dva dokumenta Simulacija troškova individualne obrane zapravo ne čine jednu jedinstvenu studiju moguće alternative sadržaju Dugoročnog plana razvoja OS RH 2006.-2015., usvojenog u Saboru sredinom 2006. (u daljnjem tekstu DPR) – s dvije moguće opcije tog alternativnog razvoja. S jedne strane, takva mogućnost u samim simulacijama nije nijednom riječju naznačena – proizašla je isključivo iz kasnije prepiske s MORH. S druge strane, budući da su ta dva dokumenta dogotovljena s punih godinu dana razmaka između njih, teško je govoriti o nastavku istoga posla. Prva je simulacija dovršena u srpnju 2006. godine, dok je druga označena datumom "srpanj 2007. godine". Oba su dokumenta proizvod Uprave za financije i proračun Ministarstva obrane RH, i to njene Službe za analize i vrednovanje programa. Oba su dokumenta slično strukturirana, slične ukupne dužine, a vode se i sličnom metodom prikazivanja podataka. Dva dokumenta Simulacija troškova individualne obrane polaze od jedne te iste načelne pretpostavke. Načelno, oni razlikuju dva buduća stanja Hrvatske – stanje kolektivne obrane i stanje individualne obrane. DPR je postavio neke idejne postavke o budućnosti oružanih snaga Republike Hrvatske. Njih se u dokumentima Simulacija troškova individualne obrane uzima kao postavke stanja tzv. kolektivne obrane Republike Hrvatske – budućnosti RH u NATO-savezu i nekakve kolektivne obrane u okviru tog saveza. Za tu situaciju DPR definira i potrebe za opremom te predstojeće troškove. Ova je opcija skupa, a upravo zbog pokrivanja njenih troškova Hrvatska posljednjih godina ustrajno podiže godišnja proračunska izdvajanja za obranu. Za razliku od te teorijske opcije, stanje 'individualne obrane' – prema dokumentima Simulacija troškova individualne obrane – predstavlja buduće opcije izvan okrilja NATO-saveza, kad se Hrvatska mora braniti sama. Dvije Simulacije troškova individualne obrane tu onda razrađuju i dvije općenite opcije. Obje promatrane načelne opcije predstavljaju moguće planove razvoja oružanih snaga koji su bitno skuplji od onih navedenih za pretpostavljeni slučaj ulaska u NATO-savez. Varijanta iz 2006. godine je skuplja od zamišljenog stanja kolektivne obrane, dok je druga varijanta, ona iz 2007. godine – bitno skuplja od te neke kolektivne obrane zamišljene u okviru dokumenta DPR. Pri tome, obje varijante razvoja hrvatskog obrambenog sektora zamišljene u dokumentima Simulacija troškova individualne obrane pate od istih, a mnogobrojnih problema. Primarni problem Treba napomenuti da nije loše za bitne političke i stručne odluke da se prije njihova donošenja razrade projekcije njihovih troškova. Posebice nije loše ako se pogleda i troškove koje bi donijele neke druge varijante konkretnih postupanja, ne bi li se jasno razdvojilo sve moguće opcije koje stoje pred donositeljima pojedinih odluka. To pomaže pri odabiru najboljeg od mogućih rješenja. Ali, ako se to ne uradi ozbiljno – s punim uzimanjem u obzir svih relevantnih činilaca – proizvodu, odnosno urađenoj simulaciji, prijeti klizanje u nebitnost. Upravo se to dogodilo i dvama dokumentima Simulacija troškova individualne obrane iz 2006. i 2007. godine. Osnovni razlog duboke suštinske promašenosti ovog simulacijskog nastojanja je činjenica da se u postavljanje teorijske osnove ukupnog promatranja budućnosti oružanih snaga RH krenulo s krivoga polazišta – Simulacije troškova individualne obrane kao polazište za argumentaciju ne uzimaju sadašnjost i današnje stanje Republike Hrvatske te njenog obrambenoga sustava već neko hipotetsko i buduće polazište. Iako se u Hrvatskoj krenulo s implementacijom DPR (tek je u tijeku druga od ukupno deset godina koje ovaj plan obuhvaća), Republika Hrvatska je i danas čvrsto u stanju individualne obrane – ne zato što smo odbili ući u neki kolektivni sustav, već zato što nas taj sustav još nije ni pozvao u svoje članstvo. Dakle, Hrvatska je svojim strateškim dokumentima definirala moguće ugroze i od svih se tih mogućih ugroza još uvijek mora braniti sama. I tijekom idućih mjeseci – kad i, recimo, dobijemo pozivnicu u NATO-članstvo – do primanja u punopravno članstvo tog saveza, branit ćemo se individualno. Budući se ujedno ne govori i o ukupnoj promjeni okolnosti i ugroza, ni jedna od dvije promatrane simulacije troškova ne kreće od hrvatske realnosti današnje individualne obrane, već od nekog budućeg teorijskog fantoma. Umjesto zasnovanosti na realnosti, pa onda argumentiranog simuliranja – kreće se od hipoteze o nekoj budućoj ugroženosti na koju se onda nadograđuju i troškovi – gradi se moguće na buduće. Dakle, Hrvatskoj ne predstoji izbor – kolektivna ili individualna obrana, već dilema – ostanak pri nekakvoj individualnoj obrani (na ovaj ili onaj način, zasnovano na procjenama stanja i realnim promjenama današnjeg obrambenog proračuna RH), ili promjena koncepta i prelazak na neku buduću kolektivnu obranu. Pri tome su predviđeni troškovi za tu novu kolektivnu obranu po DPR-u već sad veći od današnjih, a sve dalje od toga je pusta špekulacija na pretpostavku. Sekundarni problem Na ovaj se osnovni problem dalje veže i čitav niz manjih propusta u promatranju i općenitih problema. Recimo, oba dokumenta Simulacija troškova individualne obrane promatraju odnose kolektivne obrane samo u svjetlu DPR i NATO-saveza. Na toj se osnovi onda povlače neki odnosi i grade neke varijante. Ipak, ni jedna od ukupno ocrtanih varijanti ne uzima u obzir i Europsku uniju. Iako ova međudržavna integracija svoje vrste ima mnogo porođajnih muka sa svojom sigurnosnom te obrambenom politikom – nije opravdano tom pitanju ne posvetiti niti riječi. Bez obzira, ušla Hrvatska u NATO ili ne, relativno je sigurno da RH planira ulaziti u EU. Za razliku od NATO-saveza, Europska unija nam je već dala status kandidata, a i pregovori o članstvu su u punome jeku. Pri tome, poglavlje tih pregovora naslovljeno Vanjska, sigurnosna i obrambena politika, također uvelike dira i hrvatski obrambeni sustav – što znači da predstavlja i samostalan povod promjenama reformama i prilagodbama. Troškovi ovih reformi nigdje nisu definirani. Oni nisu posebno definirani u DPR-u, što se još donekle može razumjeti, budući da taj dokument s popriličnom sigurnošću planira vidjeti Hrvatsku u NATO-savezu (a obje ove organizacije traže podosta slične stvari od obrambenoga sektora). No, ako u NATO ne uđemo – dakle, ako se nađemo u toj navodnoj "divljini" fantastične individualne obrane koju prikazuju Simulacije troškova individualne obrane iz 2006. i 2007. – tada EU i njihov utjecaj na obrambene stvari treba i zasebno troškovno definirati. Iako se lako može reći da je tu negdje u općem napuhavanju troškova zapravo sadržana i EU, doduše prešutno, radi se o temi koja je previše važna da bi bila ovako zaobiđena i upakirana. Tercijarni problem Obje varijante dokumenta Simulacija troškova individualne obrane traže više novca za obranu nego što to danas Hrvatska odvaja. Ta činjenica predstavlja i kraj njihovih sadržajnih sličnosti, promatranih detaljnije. Dok dokument iz 2006. taj porast troškova u desetogodišnjem periodu ostavlja između gotovo konzervativnih 15,6 i 18 milijardi kuna više nego je predvidio DPR (i što RH već drugu godinu za redom ipak prati) – Simulacija troškova iz 2007. predviđa mnogo radikalniji porast troškova. Prema dokumentu iz 2007., Hrvatska bi za svoju buduću individualnu sigurnost trebala vojsku od gotovo 70.000 ljudi – gotovo tri puta veću od današnje. Za to bi onda hrvatski građani iz državnog proračuna trebali kroz predstojeće desetogodišnje razdoblje (iako je dokument izrađen 2007. godine, ipak se gleda period od 2006. do 2015.) izdvojiti punih 59,2 ili 63,5 milijardi kuna više nego što danas izdvajamo. Naravno, ni na koji način nije pokušano davanje odgovora o podrijetlu tog dodatnog novca, kao što nije ni izbliza specificirano na što bi se on trošio. Usprkos radikalnom povećanju broja ljudi, Simulacija troškova individualne obrane iz 2007. spominje i golem rast nekih fantomskih materijalnih troškova – opremanje i modernizacija – koje se uopće ne razlaže. Naravno, budući da su rečeni simulacijski dokumenti valjda ipak zasnovani na nekakvoj detaljnijoj dokumentaciji, na to bi se pitanje možda i mogao dobiti detaljniji odgovor iz hrvatskog obrambenoga sustava – za razliku od odgovora na već spomenuto pitanje iznalaženja svog tog potrebnoga novca. Zaključak Osim što su zasnovana na pogrešnoj teorijskoj osnovi, dva dokumenta istoga imena – Simulacija troškova individualne obrane iz 2006. i 2007. godine – imaju i čitavo mnoštvo sitnijih problema. Iz svega toga – iz svih tih većih ili manjih grešaka i problema, od kojih zapravo većinu ovdje i nismo spomenuli – pojavljuju se obrisi tri načelna zaključka kojima vode dokumenti Simulacija troškova individualne obrane. Kao prvo, činjenica je da ove dokumente nije izradio dio MORH-a kojem je izrada planova i simulacija budućnosti hrvatskog obrambenog sustava osnovno zanimanje. Dakle, umjesto da se radi o uratku Uprave za obrambenu politiku, ovi su dokumenti iznjedrili iz okvira Uprave za financije, što možda i objašnjava njihove nedostatke u strukturi i promišljanju. Dakle, obrambeno planiranje i dalje predstavlja najslabiju kariku čitavog obrambenog sustava RH. Kao drugo, radikalniji od dva spomenuta dokumenta – onaj iz 2007. godine – lansiran je samo nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore. Budući da u to doba nije do kraja bilo sigurno, hoće li ili ne i pitanje hrvatskog ulaska u okrilje NATO-saveza postati goruća predizborna tema – ovaj dokument zapravo, manjkav kakav već je, ipak predstavlja i faktično podupiranje stavova tada i danas vladajućih. Kao takav, on je samo još jedan znak koliko je i dalje duboko politiziran hrvatski obrambeni sustav. Izgleda da je i na tom reformskome polju još daleko neki primjetan uspjeh. Kao treće, za razliku od DPR-a, koji je urađen međuresorno, i koji relativno realno sagledava troškove te raspoloživa financijska sredstva kojima obrambeni sektor može raspolagati (što navodno potvrđuje i mišljenje koje je o njemu sačinio Ekonomski institut iz Zagreba) – to ovdje nije slučaj. Ova dva dokumenta se nabacuju milijunima i milijardama kuna bez da i otprilike naznače od kud bi ti novci trebali doći. Osim što posebno zabrinjava kad takav pristup dođe iz nekog upravnog aparata kojem su upravo financije osnovno zanimanje – ova činjenica samo dodatno potkrepljuje ukupan dojam o ova dva dokumenta. Naime, da se ovdje radi o dva loša i nedovoljno promišljena uratka. Dokumenti Simulacija troškova individualne obrane, umjesto da činjenicama ozbiljno doprinesu raspravi o hrvatskom NATO članstvu, samo dodatno zagađuju pozornicu ove bitne diskusije. Javna pozivanja na njih i njihove zaključke nisu poželjna i zapravo ne predstavlja valjan argument u raspravi koja nam predstoji. Simulacija troškova individualne obrane, 2006. Simulacija troškova individualne obrane, 2007.