In memoriam novinaru i uredniku Zoranu Franičeviću: Čovjek otok

S prvim zrakama sunca opet su se podigli i nastavili po starom. Izdajničke slane kapi brzo su ishlapile s kamenih obraza, sezona je, valja raditi i zaraditi za praznu, opustjelu i čemernu škojsku zimu. Malo tko je, velim, primijetio kako su se otoci te noći poklonili da posljednji put pozdrave odlazak jednoga od njih. U noći s utorka na srijedu, naime, otišao je Zoran Franičević, čovjek otok, poseban i zaseban, najbolji prijatelj kojeg su hrvatski škoji imali među ljudima. Otpali planovi Otišao je i vrstan novinar, jedan od rijetkih preostalih s velikim N, hodajući sinonim za deadline, i kao ingeniozni urednik i kao najiščekivaniji suradnik. Umro je Frane, i to sa samo 52 godine! Prvi put pišem nekrolog prijatelju i nekako se slabo snalazim u tome. Ne znam bih li mu nabrajao biografske podatke, profesionalne vrhunce, anegdote, planove... Bože dragi, kakvih smo sve planova imali! Svi su, naravno, bili njegovi, a ja sam se, s drugima, samo oduševljavao... Sad nam od svega toga ostaje tek da na zimu, po moru četiri do pet (kakvo je uvijek bilo dok smo radili “Otoče, volim te”) svi skupa odemo na neki škoj na kojemu smo već bili - ili još bolje, na neki iz neostvarenih planova! - pa da napravimo pravu oproštajku. Žan, Max, Grof, Gego, Vuk, Puko, Karmen, Maja, Tovareća... i svi mi ostali iz Zoranove pratnje nadamo se da i tamo kamo je otplovio ima i novina i radija i otoka na kojima nije baš sve kako bi moglo biti i zadružnih domova za organiziranje okruglih stolova, radionica i žestokih svirki. Jer, na kraju krajeva, treba misliti na budućnost, a za sve nas koji smo još tu jednako vrijedi onaj zadnji stih iz Žanove pjesme: a partenca sve je bliže, suza kliže... Doviđenja Zorane, i daj, sad bar imaš vremena i mira, pronađi nam nekog jakog sponzora! Zoran Franičević svoju je novinarsku karijeru počeo 1976. u zagrebačkom omladinskom listu Poletu u kojem ga je zatim kao glavni urednik doveo na razinu najnakladnijeg takva lista u bivšoj Jugoslaviji. Surađivao je u brojnim listovima, a najdublji trag je ostavio kao reporter u negdašnjem tjedniku Nedjeljnoj Dalmaciji i dnevniku Slobodnoj Dalmaciji. Pisao je i u Globusu, a bio je jedan od prvih novinara Jutarnjeg lista nakon njegova osnutka. Njegove reportaže uvijek su odisale ljubavlju za male obične ljude, osobito otočane. Sredinom 90-ih vratio se na svoj otok Vis, a na Hvaru je osnovao Radio Nautik. Poslije je radio i na drugim radijskim postajama na tome otoku. Svoju ljubav prema otocima posebno je iskazao utemeljivši manifestaciju Otoče, volim te , pomažući u oživljavanju kulturnoga i drugih oblika života na otocima.