Jedno od mojih prvih zapažanja, kad sam došao na razmjenu studenata u SAD 1990. godine, bilo je da su sva svjetla u hodnicima, u menzi, u dvoranama, neprestano upaljena, da su svi prostori zimi pregrijani, tako da se moraju otvarati prozori, a ljeti bjesomučno hlađeni, tako da treba nositi džemper u predavaonicama, te da su svi kompjuteri neprestano uključeni, saune u teretani rade dan i noć, bez obzira da li netko sjedi u njima, goleme količine nepojedenog mesa u studentskoj menzi svaki se dan naprosto bacaju, a gotovo svaki domaći student ima svoj automobil.
Da se stanje nebrige o potrošnji, uslijed dostupnosti jeftine energije, po svaku cijenu očuva, ima većinsku podršku populacije, i formira kostur američke energetske strategije dvadesetog stoljeća, bez obzira da li je demokratska ili republikanska administracija na vlasti
Carterova doktrina - fokus na to da se na svaki način osigura sve veći dotok nafte iz ostatka svijeta u SAD - nastavila se i pod Reaganom i pod Clintonom i pod Bushem. "Američki način života" diktira neprestani rast potrošnje. Nekad su ljudi sušili veš napolju, na suncu i vjetru. Danas to više nitko ne radi osim sirotinje, koja nema novaca da kupi sušilicu. A niti itko želi biti viđen kao sirotinja, niti su sušilice uopće skupe, niti itko želi sirotinju u svojoj zgradi, te mnogi kućni savjeti zabranjuju sušenje veša napolju. Sušilice za veš su jedan od najvećih potrošača u domaćinstvu (10 puta veći potrošač od perilica).
Takva bahatost ne može trajati vječno. Početkom 21. stoljeća takav američki način života doživio je nezapamćeni udarac. 2001. nije bila samo godina kad su pali tornjevi u New Yorku, nego i godina kad je Kalifornija zabilježila prve redukcije struje. Instinktivna reakcija dvojca Bush-Cheney bila je da preokrenu planetu: da ižmiču i iscijede preostalu naftu i plin iz nje - bušenjem u nacionalnim parkovima, podmorskim bušenjem sve dalje od obale, "osiguravanjem" Saudijske Arabije od mogućih prijetnji, koje je na kraju dovelo do uklanjanja Sadama Huseina i okupacije Iraka pod lažnom izlikom da Sadam razvija i posjeduje oružje masovnog uništenja.
Direktna posljedica je bila upravo suprotna: japanska Toyota je proizvela Prius i postala najveći proizvođač automobila na svijetu, pretekavši američki General Motors, koji je izbjegao bankrot samo uslijed državne intervencije. Čini mi se, međutim, da lekcija nije naučena. Iako prosječne emisije ugljičnog dioksida po glavi stanovnika u SAD-u već trideset godina stagniraju između 18 i 20 tona (trenutno su 19.5t), službena energetska strategija, prema vladinoj Agenciji za zaštitu okoliša, i dalje se zasniva na premisi vrtoglavog rasta potrošnje energije. Recimo, predviđa se rast potražnje za električnom energijom od 40 posto do 2032. i, da bi se tolika potražnja namirila, potreba izgradnje 300 novih elektrana od po 1GW svaka do 2030.
Nije sasvim jasno kako bi se ovakav vrtoglavi rast potrošnje mogao izvesti uz poštivanje istovremenog Obaminog predkopenhagenskog obećanja da će SAD reducirati per capita emisije CO2 za 17 posto do 2020. Pogotovo uz sramežljivo ulaganje od tek 60 milijuna dolara u pilot studiju unapređivanja elektrodistribucijske mreže u SAD-u, neophodno za korištenje obnovljivih izvora energije. U međuvremenu, baš kao što je Toyota preuzela globalnu inicijativu i premoć od General Motorsa, tako je ulaganje u obnovljive izvore energije u Aziji, po prvi puta 2009. preteklo Ameriku. Prema Ministarstvu energije SAD-a, najefikasnija strategija reduciranja emisija stakleničkih plinova je povećati broj nuklearnih elektrana.
Kina je još 1986. ustanovila tzv. Program 863 "nove tehnološke revolucije" i danas je već najveći svjetski proizvođač fotovoltaičkih panela i vjetroturbina (čiji super lagani generatori uvelike ovise o magnetima izrađenim od neodymiuma, čega Kina ima 90 posto svjetskih rezervi, što joj daje status Saudijske Arabije u vjetroenergiji). Europa i Azija su već u prednosti ispred SAD-a u novim tehnologijama i obnovljivim izvorima energije, a k tome još i mnogo više ulažu. Ambiciozna kineska ulaganja u obnovljive izvore energije posramljuju sve što je Obama do sada obećao, a kamoli ono što će zaista napraviti.
Ambiciozna kineska ulaganja u obnovljive izvore energije posramljuju sve što je Obama do sada obećao, a kamoli ono što će zaista napraviti
Moguće se u SAD-u računa na nove nuklearne elektrane. Bilten nuklearnih znanstvenika zahtijeva novu energetsku strategiju, uopće ne spominjući nuklearne elektrane, već samo "dokazano efikasne izvore čiste energije" kao moguće rješenje. Prema Ministarstvu energije SAD-a, najefikasnija strategija reduciranja emisija stakleničkih plinova je povećati broj nuklearnih elektrana. Nuklearna energija, prema istom izvoru, trenutno predstavlja 72 posto energije proizvedene bez stakleničkih plinova. U tom svjetlu treba promatrati i Obamine pregovore sa Rusijom o daljnjoj redukciji nuklearnog oružja. Američki nuklearni reaktori se danas hrane nuklearnim gorivom iz rastavljenih američkih i ruskih nuklearnih bombi. Danas već 10 posto svoje ukupne električne energije SAD dobiva iz nuklearnog goriva iz uništenih ruskih projektila, koji su nekad držali američke gradove na svom nišanu.
Nigdje se o tome otvoreno ne govori, jer je javnost uglavnom protiv nuklearnih elektrana. Država sa najmanjim ispuštanjima stakleničkih plinova u SAD-u, Vermont (11 tona CO2 po glavi stanovnika na godinu), dobija polovicu svoje električne energije iz trideset godina stare nuklearke Yankee. Baš pred par dana je ustanovljeno povećanje radioaktivnosti podzemnih voda u okolici reaktora i postoji sumnja da je to uslijed rada elektrane, te su vermontski političari zatražili hitnu istragu. Operator nuklearke Yankee, kompanija Entergy, smjesta je lansirala PR spin web stranicu www.safecleanreliable.com (sigurna-čista-pouzdana...).
Mali dio američkih političara shvaća ozbiljnost situacije. Dom zastupnika je u lipnju 2009., na inicijativu dva demokratska zastupnika, Henrya Waxmana iz Kalifornije i Edwarda Markeya iz Massachussetsa izglasao 1201 stranicu nove energetske strategije American Clean Energy and Security Act of 2009. Stupanjem na snagu ta mjera ne bi samo uklonila Bushevu energetsku strategiju iz 2003. već bi također, amandmanima na ranije zakone, proglasila stakleničke plinove zagađivačima zraka i obvezala proizvođače automobila da postepeno uvode modele sa sve manjim ispuštanjem tih plinova. Ovaj pravni akt obvezao bi SAD na smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova najmanje 2.5 posto godišnje do 2012., sa obećanjem od ukupnog smanjenja od 17 posto do 2020., koje je Obama nekoliko puta ponovio.
Također, proizvođači električne energije bi bili obvezni proizvoditi barem 6 posto električne energije iz obnovljivih izvora do 2012. i 20 posto do 2020. Konačni cilj ovog zakona je redukcija ispuštanja stakleničkih plinova u SAD-u do 2050. do razine 83 posto manje od one na kojoj je isto bilo 2005. godine. Zakon predviđa to ostvariti uvođenjem ugljičnog tržišta (carbon market) i tzv. cap and trade sustava. U tom sustavu država određuje godišnji maksimum ukupnog ispuštanja stakleničkih plinova, koji se svake godine smanjuje dok 2050. ne dostigne 17 posto od razine na kojem je bio 2005. Zagađivači unutar tog okvira trguju svojim "pravom" da zagađuju do tog maksimuma.
Automobilska industrija, proizvođači energije i industrije vezane za njih, uložile su golema sredstva u postojeće tehnologije uz očekivanje da će godinama, desetljećima iz istih izvlačiti profit. Svako ograničenje ispuštanja CO2 je protivno njihovom financijskom interesu
Oni koji ulože sredstva u metode da smanje svoje ispuštanje (kao npr. sekvestracija CO2), mogu prodati svoje neostvareno ispuštanje drugima, koji nisu uložili novac da bi smanjili svoje ispuštanje. Tako one koji smanjuju svoj carbon footprint tržište nagrađuje, a ceh plaćaju oni koji to ne čine. U obzir se uzima i tzv. carbon offset u kojemu se proizvođač zagađenja može iskupiti sadnjom drveća (koja su prirodni žderači ugljičnog dioksida). Cap and trade je prokušani koncept dvojice američkih ekonomista, Ellisona Burtona i Willliama Sanjoura, koji je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća uspio eliminirati sumporni dioksid u SAD-u, a osamdesetih uvesti bezolovni benzin u SAD i ukloniti kisele kiše iz zapadne Evrope.
Na žalost, baš kao i u slučaju zdravstvene reforme, prolazak ovog zakona u Domu zastupnika ne znači ništa dok isti ne prođe i u Senatu, a senatori su, kao što smo vidjeli iz reforme zdravstva, više u džepu velikog kapitala nego zastupnici. U Senatu su verziju tog zakona predložili demokratski senatori John Kerry (Massachussets) i Barbara Boxer (Kalifornija), koji su odmah dočekani prijetnjama bojkotom od strane republikanca Phila Gramma (Teksas) i izdajice Joe Liebermana (Connecticut). Automobilska industrija, proizvođači energije, i industrije vezane za njih, uložile su golema sredstva u postojeće tehnologije uz očekivanje da će godinama, desetljećima iz istih izvlačiti profit. Svako ograničenje ispuštanja CO2 je protivno njihovom financijskom interesu. Zato se protive ovakvom zakonu.
Naravno i "zelene" industrije, vezane uz proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, danas su igrači na tržištu, inače se ova rasprava, vjerojatno, ne bi niti vodila. No, njihova financijska moć je kudikamo manja, što najbolje pokazuje podatak da big energy (ugljen, nafta, plin, nuklearci, automobilska industrija) troši na političke kampanje 29 puta više od "zelenih" (vjetroenergija, sunce, biomasa, itd.). U izbornoj godini za mnoge senatore, kakva je sljedeća, kad treba plaćati skupu političku kampanju, nije teško pretpostaviti kakva će biti sudbina prijedloga tog zakona u Senatu, posebno nakon neuspjeha globalnog sporazuma u Kopenhagenu, zbog čega isti možda i nije smio uspjeti. Samo, nakon sramote oko nepotpisivanja Kyoto sporazuma, SAD si nisu mogle dozvoliti da budu "krive" za neuspjeh Kopenhagena, te su stoga morale pažljivo izrežirati kinesku 'krivicu' za taj neuspjeh.
Nakon sramote oko nepotpisivanja Kyoto sporazuma, SAD nisu sebi mogle dozvoliti da budu "krive" za neuspjeh Kopenhagena, te su stoga morale pažljivo izrežirati kinesku 'krivicu' za taj neuspjeh
Eko summit u Kopenhagenu započeo je oduševljenjem kineskim nastupom. Kina je prošle godine zamijenila Ameriku na neslavnom mjestu najvećeg zagađivača planete, iako uslijed razlike u veličini populacije, SAD i dalje prednjači u zagađivanju po glavi stanovnika. U svakom slučaju, Kina više nije dio "trećeg svijeta", i ne može više tako biti tretirana.
No, isto tako, Kina prednjači u razvoju industrija vezanih uz obnovljive izvore energije. Osnovni kineski prijedlog je bio redukcija intenziteta ispuštanja, tj. redukcija ispuštanja stakleničkih plinova po jedinici bruto nacionalnog proizvoda, odnosno povećanje efikasnosti proizvodnje. Kina ispušta četiri puta manje CO2 po glavi stanovnika, ali dva puta više po jedinici BNP, nego SAD. Ukoliko bi Kina dostigla američku efikasnost, njeno per capita ispuštanje stakleničkih plinova bilo bi upola manje od svjetskog prosjeka, i oko osam puta manje nego američko. Kineska tekuća "petoljetka" predviđa redukciju intenziteta ispuštanja stakleničkih plinova od 20 posto između 2006. i 2010.
Kina, kao i Indija i Brazil i druge zemlje u razvoju, inzistiraju na vezivnje ispuštanja stakleničkih plinova uz bruto nacionalni proizvod. Logika iza takvog ponašanja je da su tzv. razvijene zemlje Zapada izgradile svoj visoki životni standard krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća teškim zagađivanjem planete i kolonijalnom eksploatacijom ostatka svijeta. Niti se može dozvoliti da Kina sada ponavlja greške Velike Britanije iz doba Charlesa Dickensa, niti je moralno zahtijevati da visoko napučene zemlje s jedva desetinom životnog standarda SAD-a, kao Kina, Indija i Indonezija, odustanu od svog ekonomskog razvoja, dok se Zapad i dalje razbacuje energijom. U magazinu Savjeta za inozemne odnose (Council for Foreign Relations - neslužbeno tijelo u kojem sjede bivši diplomati, akademici i političari, te koje uglavnom služi State Departmentu za puštanje "probnih balona"), Foreign Affairs, u broju za rujan/listopad 2009. autor Michael Levi (David M Rubenstein, Senior Fellow for Energy and Environment at the CFR) eksplicitno podržava takav put Kine, Indije, Indonezije, Rusije i Brazila: "Cilj tih zemalja treba biti da ostvare redukciju inenziteta ispuštanja - ispuštanja po jedinici BNP - otprilike do razine na kojoj su SAD i Europa."
Dok će "vjerodostojni" Zapad i dalje sam sebe nadgledati, druge sumnjive i, zasigurno, korumpirane zemlje sve moraju pristati na nadzor svojih bivših kolonijalnih gospodara, kako bi ijedna od njih mogla dobiti taj novac
Nadalje, Levi savjetuje da će SAD, ukoliko se fokusira na intenzitet ispuštanja, umjesto na totalno ispuštanje, otkloniti strahove, posebno u Kini, da je klimatska diplomacija samo jedan trik Zapada da se osujeti rast i razvoj siromašnih zemalja. Nema nikakvih razloga posumnjati da je kineskim političarima ovakav pristup bio "zeleno svjetlo" da uz dosta entuzijazma prezentiraju svoj plan redukcije intenziteta ispuštanja CO2 na eko summitu u Kopenhagenu. U Kopenhagenu je američka administracija, međutim, promijenila priču inzistirajući da u slučaju Kine nije dovoljno njeno obvezivanje na smanjenje intenziteta ispuštanja, već da je potrebno i smanjenje ukupnog ispuštanja, na što Kina nije htjela pristati, te je ispala kriva za neuspjeh sporazuma.
Hilary je morala to tako formulirati, jer American Clean Energy and Security Act of 2009. zahtijeva da direktor američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA) svake godine podnosi izvješće Kongresu o tome da li su Kina i Indija usvojile standarde ispuštanja, koji su, barem toliko, striktni kao standardi izloženi u tom zakonu.
Da bi EPA mogla podnijeti to izvješće, Agencija mora imati uvid i pristup na terenu u Kini i Indiji. Odnosno, dok Foreign Affairs teoretizira kako bi Kina i Indija trebale smanjiti intenzitet ispuštanja, američki Kongres zahtijeva da oni prihvate iste standarde za sebe kao i prebogate SAD, čime se uvjetuje, ne samo financijska i tehnološka pomoć tim zemljama, nego i samo prihvaćanje tih standarda u SAD-u. Poruka je: ili ćete vi ostati u kamenom dobu, ili ćemo mi nastavit žderati planetu.
Kina je energično odbila svako takvo uplitanje sa strane i pokušala ostvariti sporazum s drugima, mimo SAD-a, što je Obama uspješno osujetio, drsko se pojavivši na sastanku koji je kineski premijer sazvao bez da pozove Amerikance. Zapadni Europljani i Rusija su cijelo vrijeme mudro šutjeli, zadovoljni da se za njih ništa neće promijeniti, dok se Kina i SAD nadmeću oko toga čija će biti zadnja. Na kraju su se svi složili da sjednicu proglase uspjehom, iako im je trebalo više od dva dana da sastave završni papir u kojem će si međusobno čestitati i dogovoriti još jedan ovako skup i za okoliš poguban sastanak u budućnosti.
Kako Kina nije prihvatila američki diktat, tako niti American Clean Energy and Security Act of 2009. uopće nikad ne mora stupiti na snagu - teško da će se pojaviti na kalendaru Senata ove godine, a američki big energy lobi sigurno neće puno žaliti što može nastaviti po starom.
